fish!
fish!
square square
nedjelja, 19.12.2004. - 18:18
televizijska idila

Kad na televiziji vidim sve one idilične prikaze obiteljskog života, skladne blagdane, zajedničke doručke, ručkove i večere gdje su svi ljubazni i mili i dragi i ljudi se medjusobno ne svadjaju,a sukobi rezultiraju još većom slogom i povezanošću.. e tek onda shvatim koliko smo u biti sjebani.
Ne zato kaj se moja svakodnevica toliko razlikuje od "tipičnog života jedne obitelji", nego zato kaj shvatim da je to postalo toliko očito da nam na televiziji serviraju idealizirane situacije s kojima se možemo poistovjećivati, i zavaravati da, vidiš, nije ni kod nas u biti tako loše, toliko različito od toga na teveu. U biti je. Moje kućanstvo nema 7 članova, ne živi na kućnom broj 527 (5+2=7, koja slučajnost), moj otac nije pastor, uglavnom se koljem s jednim bratom kojeg imam (naš odnos svdi se na koegzistenciju) (da imam još 2 brata i 2 sestre..strah me zamišljat), ne doručkujem svako jutro s familijom, moja kuhinja nema prozore na sva 4 zida (?) i nema škure kroz koje svako jutro, sa sve 4 strane, prodiru zlatnožute zrake jutarnjeg sunca. Ne slavimo Božić s kompletnom, bližom i daljom rodbinom, ne govorimo "hoćeš li, molim te, biti tako ljubazna i dodati mi tu soljenku, ako ti nije problem?", ne kitimo bor dok netko na klaviru svira Božićne pjesme, a mi skladno pjevušimo, ne ostavljam kolačiće i mlijeko Djedu Mrazu. Ne bi se pokušala pomiriti s kujom iz srednje koja mi je otela dečka dan prije maturalnog plesa, kojoj sam dvaput spasila život a da mi nije ni zahvalila, i definitivno ne bi trčala po gradu nego bi si bar u jednoj jebenoj epizodi serije nabavila bicikl ili nešto drugo s kotačima.

Svejedno mi je lakše gledati u izmišljeni svijet koji su nam Amerikanci tako obilno uvalili u tv-programe, nego se suočiti sa stvarnošću. I lakše mi je čitati tuđe priče, nego sjesti i ispričati svoju. Od početka do kraja, sa svim ružnim detaljima.

Jer moja stvarnost je ručak vikendom gdje svi jedva čekaju da se dignu od stola, psovanje ispod kršćanskog natpisa "u ovoj kući se ne psuje", s molitvom u dodatku, usiljeno zajedničko kićenje bora, prigovaranje (mame tati, mene bratu, tate mami, tate meni, mene mami, mame bratu, brata tati, tate bratu, brata meni, mene tati, brata mami, mame meni...ponekad i samih sebi), ružne uspomene iz djetinjstva koje se miješaju s lijepima, lijepi trenuci koji spašavaju ružne, i ružni koji upropaštavaju lijepe, priče prijateljica kojima se roditelji razvode, ili su se razveli, i uspoređivanje njihovih priča s mojom-uspoređivanje "znakova rastave" i strahovanje od iste, problemi koje ignoriram, problemi koje preuveličavam.
I biokemija-kolokvij u utorak.

LoSoSs vOLi kOMenTaRe (1) - TinTa nA PapIRu - O_o


<< Arhiva >>