U principu se ništa nije promijenilo. Tek poneki ružni događaj, ali sve to ide u rok službe. Novu sam dočekala veselo. Čak sam i popila pola čaše šampanjca iako sam vozila to veče. Miško je za sada u Novoj ok, ali me muče neke druge stvari. Muči me napuštanje nekih meni vrlo dragih ljudi, a nisam baš ni flegma obzirom na opseg posla koji me čeka u narednim mjesecima. Nekako sam umorna i bezvoljna. Kao da su neke stvari izgubile smisao. Ljuti me jako što pušim i što nikako da se odviknem te ružne navike iako mogu bez cigarete biti i po osam devet sati. Nisam se odazvala zovu rasprodaja, a ovih dana bih morala i do postolara jer su mi omiljene cipele dobile rupu na potplati. Izlazim malo. Tu i tamo u koju šetnju, a u Novoj niti sam bila u kinu niti u kazalištu. Naveliko smo se doma igrali Rizik i moram priznati da nisam baš umješna u toj igri iako mi je uspjelo jednom pobijediti. Razne su mi brige na pameti, a planovi su nekako stvaljeni postrance. Sve rjeđe pišem jer nekako nema se niti volje, a ni vremena. Doma mi se računalo generalno usporilo, pa bih morala napraviti jedno temeljito čišćenje harda. Jučer sam malo nešto gledala oko poslova, ali nije bilo ničega što bi privuklo moju pažnju. Morala bih poplaćati neke račune, ali sve u svoje vrijeme. Morala bih otići i do Porezne, ali opet sve u svoje vrijeme. Dobila sam lijepih poruka, ali i nekih koje su utrle soli na ranu. Najviše me ipak boli što me je zaboravila jedna izuzetno draga i kvalitetna osoba. Vjerujem da će biti bolje i da ću iz ovog razdoblja razočarenja izaći bolja i sretnija. Potruditi ću se malo više pisati jer kroz pisanje surećem Vas, Vas koje u srcu smatram svojim prijateljima. Dan je započeo. Još ne znam kakav će biti, ali nadam se nečem boljem.