U današnjem danu kad kiša počinje i prestaje padati po nekoliko puta moram priznati da sam postala opasno ljuta na vrijeme. Iako od iste ljutine nema vajde.

Jučer me je ražalostilo jedno pismo u Večernjaku. Gospođa kojoj je nesretnim slučajem preminulo dijete na Hvaru se pitala zašto u njenom slučaju nije bilo ni helikoptera, a niti aviona. Koji to famozni broj treba nazvati da bi se dobila takva usluga. Nisam mogla a da ne suosjećam s njom, no s druge mi je strane izuzetno drago što je zahvaljujući vladinom avionu mlada odbojkašica preživjela.

Ljeto će doći, a ljudi se ozljeđuju. Na otoku je preminula Ena Begović, a pitanje je koliko je ljetovanje bilo koga od nas sigurno. U općoj besparici HZZO je srezao brojne ambulante, a i pitanje je koliko i postojeće mogu pomoći desetorostrukoj populaciji, ako ne i više u odnosu na druga doba godine.

Mislim da je naše medicinsko osoblje požrtvovno, no mislim da je situacija puno složenija. Nisu ni oni svemogući, a bojim se da ih je i premalo...

No što napraviti najteže je pitanje.