Jedan od razloga zašto mene osobne vesele i uvezeni praznici su pravo ti mali međusobni pokloni. Mene Vam veseli kad cijeli je grad prepun muškaraca koji naokolo nosaju crvene ruže, no samo neki od njih i pripaze da svojoj dragoj osobi i izaberu prekrasan cvijet. Veseli me kad oni domišljatiji i pažljiviji slože primjerice krasan cd ljubavnih pjesama u interpretaciji jazz velikana. Veseli me kad se djevojke iako solo slože i urede poput filmskih diva i odu pogledati Memoare jedne gejše, kad se umjesto u 19 završi s poslom u 13. Veseli me kad se taj dan muškarac sjeti skuhati kavu iako to nikada ne radi. Veseli me kad se dobije lijepo pismo, kad Vam netko kaže da pogled na Vaše vesele oči otru brigu s njegova lica.

Nije stvar u Valentinovu. Stvar je i u Božiću, Danu žena, Majčinom danu, Danu očeva bilo kojem danu koji nam da poticaj da se drugačije tj. ljudskije ponašamo i da se vratimo u tračnice neke stare parne lokomotive koja je isto stizala do cilja.

Vesele me i Bundeve i Maškare, a vesele me i Proštenja. Veseli me ljudsko veselje i onaj trenutak kad smo sebe ne štedimo, nego dajemo.

I nije to stvar kurtuazije i kao takav bi trebao biti svaki dan. Trebao bi, ali nije. Istina je da nije. I mislim, busati se o prsa prezirem nešto tako izmišljeno..

Što je to izmišljeno ili uvezeno. Valentinovo odavno je u Hrvatskom Zagorju. Ako niste znali, nije samo riječ o geografskom pojmu.

I jedan pristojan odgovor na nešto..... Da bi se sudilo Loptici ipak bi je trebalo cijelu isčitati. A to je 18 mjeseci pisanja. Ima dana kad se Loptici ne pokreće svijet, ali oni koji čitaju znaju da u prethodnom postu nisam pisala o čaši vode. Nego o jednom dragom i velikom ljudskom biću.

A stvar je pristojnosti prije presude nekome sagledati cijelu sliku. A bonton...Jedna meni draga osoba imala je krasnog dečka. Ja nisam vidjela ni njegovu pamet, ni ljepotu, uvijek i sada kod tog istog mladog čovjeka me je fascinirao dobar kućni odgoj.

A sad...ćakule. Danas nije dan u kojem ja mijenjam svijet :))))