Kao što lijepo malo dolje niže kaže Optionmaster 90% smo na istoj valnoj duljini. Ali 10% nismo i sad ću sad o malo tom nismo.

Kao prvo da se nešto razumijemo 1991 mi je ponuđen posao prevoditeljice Times-a u Londonu. Odbila sam jer sam bila stipendirana 4 godine od jedne hrvatske firme i meni se činilo važnije taj dug vratiti radom tj. bilo je nužno četiri godine to odraditi. Možda blesava logika jer bih novac za stipendiju u Timesu odradila za dva mjeseca, ali ja sam se vratila. No nije u šoldima sve :)))))

Kako sam na Zapadu živjela godinu dana, znam da tamo ne teče med i mlijeko i da samo ljudi izuzetnih sposobnosti mogu tamo uspjeti. Doći kao stranci i ostvariti što ja već znam Američki san.

Svijet je veliko mjesto. Kome nije dobro ovdje u Hrvatskoj, zašto ne bi otišao u svijet i unovčio svoja znanja i sposobnosti gdje je tržišna cijena istih bolja i gdje se oni bolje osjećaju. To je svačije pravo.

No osim što imamo prava imamo i obveze. A to svi zaboravljamo, tj. mnogi koji su otišli. Ono što cijenim konkretno kod njega i čime mislim da on konkretno je svoje dugove podmirio je upravo taj njegov blog.

On je svoja znanja i iskustva na day to day basis prenosio nama. Okupio je grupu blogera ima 100.000 klikova. Konkretno on se bavi poslom mojih snova. I taj san ja sad imam svaki dan.

A što su obveze prema obitelji, domovini, svijetu, prema bližnjemu je vrlo osobni doživljaj. Nemam prava niti želim ikome što govoriti. Ja sam samo iznijela svoje odluke.

Ja smatram da je Hrvatska sa svim manama i problemima i unatoč ljudima iz zaostalih krajeva kojih u Hrvatskoj realno i nema za mene najbolje mjesto za život. Znam Hrvate iz svih krajeva Hrvatske, iz mnogih sredina, raznog obrazovanja i ono što znam da ću u Hrvatskoj danas i u "najzaostalijim" krajevima dobiti čašu vode.

Poznati hrvatski pjesnik nam je govorio BUDI SVOJ.

Pa Lopticaskocica je svoja u svojoj domovini. Što ne mora biti zauvijek. Možda se zaljubim u krasnog Talijana i odem živjeti na Siciliju, ali Hrvatska će uvijek biti u mom srcu. I mnogim iseljenima je Hrvatska u srcu. Po tome doista nismo različiti, zar ne?