Istina je da sam ovdje jedan od starosjedilaca. Počevši pisati na blogu nisam gotovo ništa znala o tome fenomenu, niti sam znala što ću i o čemu pisati. Iskreno nisam ni znala prije pet minuta o čemu će biti ovaj post, ali ipak ideja je došla i riječi se redaju.

Za mene osobno blog je prestavljao određeni izazov. Bilo je zapravo pitanje da li mogu pisati bolji blog od jednog blogera. Kako je teško govoriti ovdje o kategorijama što je i tko je bolji, jedina prava istina je da sam ja ostala ovdje mnogo dulje i napisala na ovom mediju mnogo više tekstova.

No nisam se zavaravala niti u jednom trenutku, tj. odmah mi bijaše jasno da je riječ o mediju. Bila sam svjedokom mnogim čarkama, mnoga stajališta bilo Uredništva ili blogera koja bijahu u određenim momentima oprečna nisam popratila. Pa neću niti ovaj slučaj.

Ja znam da postoji i uvijek je privatnost jedan velik privid, koji zapravo nestaje kad detalje svog života ili razmišljanja iznosimo u javnost. Pozivana sam i u oficijelne medije da predstavim svoj način razmišljanja. Pristojno sam odbijala iz mnogo razloga, a niti jedan nije strah od javnog nastupa.

Ovdje ja imam slobodu. Kad sam pričitala da su fotke na Internetu zaštićene prestala sam ih objavljivati na blogu. Sama ne fotkam, pa prema tome riječ je ovdje isključivo o pismenom izražavanju....

Ono što je meni bilo jasno od samog početka da koristim nečiji tuđi prostor na Internetu. Da netko mi omogućava objavljivanje mojih tekstova i zapravo kad nešto objavim pitanje vlasništva je vrlo...onako...
Ući ću u temu, a ne bih htjela niti neću pa ću ovdje zašutjeti.

Za razliku od novinara koji pišu tuđe priče, većina blogera piše svoje priče. Blog je gledanje na stvarnost iz prve ruke. A čim se tako govori tj. piše progovaramo na mnoge načine i o sebi, i malo pomalo se razotkrivamo i ujedno pokazujemo i razvoj naše osobnosti a i intelektualni napredak, a omakne nam se i tko smo tj. prepoznaju nas prijatelji i poznanici. Autetnične priče, pa i specijijalizirani blogovi omogućuju nam da dobijemo uvid u životna iskustva autora i da mnogo toga i naučimo. Moram priznati da dan danas me neki ljudi u ovoj zajednici oduševljavaju britkošću, kritikom društvenih fenomena,a i lepezom znanja, vještinom pisanja priča, provokacija.... Pišem i ja. Recimo to tako, nešto me potakne iz dana u dan svoje misli staviti na ekran.

Blog po prirodi stvari je ponekad kompatibilan, a ponekad u sukobu s ostalim medijima. Vrlo često su se ovdje objavljivale vijesti, a realno gledano obrazovnih i kulturnih sadržaja je ovdje jako puno. Blog nudi još jednu stvar, a to je druženje, oči u oči.

Ono što želim reći, prostora ima za sve. Zato što je izmišljena televizija nije se ugasio radio. Postao je drugačiji. Zato što se piše blog, novinari neće ostati bez kruha, a koliko mi je poznati neki vrlo ugledni blogeri su uspjeli postati novinari ili književnici ili superpriznati gospodarstvenici. Ovaj medij su iskoristili za osobnu korist i to je sasvim u redu. Mislim zašto ne. Svatko ima pravo na svoj put.

Kako i što će biti s blogom, iskreno nemam pojma. I to ne mislim s mojim. No vidim da stvari napreduju. Vidim reklame, vidim stalno sve više i više blogera, vidim nove ideje, nove pristupe...nove teme...

U biti nekako bi blog bio najsličniji reality televiziji bez urednika...Samo je druga forma u pitanju i nagrade su vrlo daleko.