....kava je dobro prošla. Bilo nas je troje. Kao što sam rekla Laprdava, Wolf i ja....Razne teme. Razni sadržaji i lijepi ambijent. Trebalo nas je biti više, no meni nije važno. Veselim se upoznavanju novih blogera. Iz dna duše.....

No neću u tome pisati već i o jednoj vijestici koju sam vidjela ovih dana.

Koliko sam razumjela postoji šansa da se doista i realizira warp pogon. Navodno da su pronađeni novi temelji fizike. Trenutno se provjeravaju formule...Fascinirana sam time. Ono što se zamišljalo, sanjalo naizgled je nadomak ruke.

S druge strane sam bila i jesam fascinirana tekstom o Hoto vilama. Stanari ni ne primjećuju da ih se nadzire. Stomatolog koji tamo otvara ambulantu kaže da mu se sviđa živjeti u prostoru pod nazdzor, poput bolnice, gdje je sve u redu. To što neki ljudi ne mogu smisliti bolnice i to je valjda u redu.

Red i red, kamere, warp i sve se uskovitlalo u mojoj glavi. Kamera doista ima posvuda. Po dućanima, bankomatima, shopping centrima....Svi imaju mobitele na snimanje. Svaka pa i najmanje nezgodna situacija može biti ovjekovječena pa i objavljena. Odmah sam zamislila sebe kako što ja znam kopam nos (neke su radnje nesvjesne) i netko to objavi javno. Znači li to da u svakom trenutku moramo biti svijesni, pristojni, našminkani, nasmijani, lijepi i što ja sve znam. Jer uvijek postoji mogućnost da smo fotografirani. Tj. točnije viđeni. I ne samo od slučajnog prolaznika.

Nekad davno u Večernjaku me je oduševljavala fotografija: kroki ulice..poneka fotka u kojima se akteri nisu namještali, a oslikavali su Zagreb i ugođaj. Dopala mi se nevinost tog trenutka, prekrasne fotke, mislim kao promatraču.

Ono što je nekad bila iznimka danas je pravilo. Ovjekovječenje trenutka je sveprisutno. I kao da se svi samim time i unatoč tome imaju potrebe pokazati, slikati, biti netko. Pogotovo sa doista slavnima, a i onima koji su kao slavni. Ne bi vjerovali, ali u životu jesam susrela neke poznate ljude (kao i svi), nikad nisam prva pristupila i nikad nisam zatražila autogram, a kamoli slikanje. A neke sam i osobno znala, ali nikad baš nikad nisam tražila zajedničku fotografiju. Nešto me je priječilo.

U biti jesam jednom. Na maturalcu sam se slikala pored ruskog vojnika koji je čuvao (nešto) u Pragu. No nekako tad i nikad više. Posjedujem doma krasne knjige prekrasnih fotografija.Ponekad gledam slike, a ponekad mi je bitan stih ili opis što je posrijedi.

Prije šesnaest godina ušla sam u jedan restoran u Saint Tropezu i sve je bilo puno slika slavnih osoba koje su tamo večerale. Mislim dođu jesti, a onda se kao slikaju za reklamu.

Neko veče u Khali je bila Severina. Na uzvik gle Severina nisam se potrudila niti okrenuti glavu. Ne zato što je ne volim ili cijenim ili ne pjevam njene pjesme. Nego zato što mislim da ona nije došla u Khalu da bi je ja uznemiravala svojim pogledom. Mislim ok Severina se tu došla zabavljati i veselo joj bilo. Tek toliko da kažem nisam gledala u pod, ali da bi je vidjela trebala sam dobro debelo istegnuti vrat. Što nisam. Ali jesam pogledala jednog zgodnog muškarca u bijeloj majici. Navodno neki bivši tenisač. Nemam pojma, ja koja znam dosta o sportu. Čak sam se i nasmiješila. Bio je u društvu, nije prišao, ali nisam mu darovala osmijeh jer je poznat nego zato što mi je bio simpa. Zbilja mi je bio simpa i darovala sam osmijeh prije nego što sam čula da je riječ o nekom "slavnom".

Jednom davnu jednu Novu Godinu frend je nabavio kameru i snimao. Znala sam da me se snima, ali pojma nisam imala da se tako ponašam. I koliko god bilo smiješno, a bilo je, meni je bilo neugodno. I to skroz.....Onda sam bila smiješna....A kad se slika upotpuni zvukom, pa sve karikirira....Monty Payton koji vjerujte meni nije bio smiješan masu puta. Bilo je genijalnih fora. No bilo je fora kad sam osjećala da su akteri osramoćeni, da su situacije pogubne i u meni je to izazivalo neugodu. Taj humor samo ponekad je bio za mene. I to vrlo rijetko.

Svuda oko nas milijuni informacija. Natuknice o neverbalnoj komunikaciji. Ako želite da Vam netko priđe, noge moraju biti u položaju 3, osmijeh B, glava nagnuta....Instrukcije za sretan život. Ako oko osječate iznutra bijelim sjenilom biti će veće. Doista će biti. Ako želite misteriozan pogled...šminka smokey eyes...

Kako je danas naglasila Laprdava ne čita više ženske časpopise jer je sve napisano, jer se ponavljaju. Poput tamnog laka, koji opet ulazi u modu, a kad sam ja kao šminkerica 1985 namazala nokte crnim lakom, bila sam glavna faca u gradu. Francusku manikuru, popularnu kod nas zadnje vrijeme, Engleskinje su nosile devedesitih, a Francuskinje, valjda otkad se izmislio lak za nokte....

A warp s početka priče....Još malo pa do Pegaza. Još malo pa do....Alfa centauri, koliko se sjećam najbliže zvijezde Suncu.
A sunce je sjalo....Da danas je sunce sjalo....i prsti klize....Da danas imam nešto za reći.

A što želim reći. Koliko god se veselim tehnološkom napretku, ponekad mi i vrlo nedostaje prirodnost. Običnost. Prostudušnost. I dobri vicevi. Kao i da su oni svi ispričani ili poslani sms. Stihovi mi se čine precijenjeni i samo dušu hranim dobrim pričama. Ne moraju biti niti istinite, niti svakodnevne, ne moraju biti dnevnici....I volim vijestice. Volim svoje bijele nokte....Jer zamislite....kroz neko vrijeme biti će moderni. I volim starije ljude. Volim i mlade, a i one male. Svi su mi danas imali nešto za reć. I sve sam slušala. I kava i kava skuhala. I puno naučila. Družila se. S dva pušača u jednoj kavani....Što bijaše lijep ovaj dan...

Shy Ball