Imala sam plan....Rezervirala sam na mjestu u the Japanskom restoranu, no ona je isto imala svoj Plan. Ona je Ovan. Ja sam Blizanac. Rekla samo joj svoj plan, ona ne slušajući odmah izložila svoj i naravno bilo je po njenom. Jer tako je uvijek bilo. Otkazala sam restoran.

Našle smo se u Khali. Kasnila je naravno. Htjela sam joj nešto pokloniti i računala da je otvorena knjižara u Kaptol centru. Nije, jer danas je praznik. Propust veliki s moje strane. Ona je meni nakon sedam godina neviđanja ili šest (nisam više sigurna) poklonila naušnice.

Bila je smeđa, sad je plava. U duši ista. Tražila se je sve ove godine jer to je bio razlog zašto za naše prijateljstvo nije bilo mjesta. A dobro, razlozi su razlozi, ali ako i zaboraviš ponekog namjerno možda pokoja razglednica ipak bi bila najava doći ću kad budem spremna.

Pričali smo. Sestra joj je loše. Bila je večeras s nama. Bilo je očito da je uzdrmana. Nažalost schizofrenija je u pitanju koju su one odlučile i liječe akupunkturom. Ne razumijem se koliko je tretman dobar ili loš, ali večeras je sestra bila jako loše. Pomaknuta, na rubu suza. Kako sam ipak hodala s psihijatrom i to malo duže, meni je logičan prijedlog bio da uzme koju tabletu koju joj je psihijatar prepisao. Bar do povratka tom čovjeku koji je liječi akupunkturom....

Ne preferiram zapadnu medicinu u odnosu na možda istočnu. Dok se ne šteti ok, sve je u redu, ali večeras nije bilo ok, a istočna medicina je bila daleko. Zašto onda ne zapadnu. Zašto bi jedna isključivala drugu. Bar na par dana.

Ona je ostala ista. Nevjerojatno koliko i nakon sedam godina razmišljamo jednako iako je kako je to ona rekla svaka bila na svom putu.

Pomislili bi da je bilo zabavno. Naravno da nije. Khala je puna ljudi bila večeras, a pošto nas četiri, bila joj je i sestrična i nitko nije poznao, naravno da nam nitko nije prišao ili ne daj Bože nas oslovio. Sjedile smo točno tri sata udubljene u svoje teme.

Tek toliko o toj frendici je da je prekrasna. Sestrična je isto prekrasna, a ja sam bila Razbarušena. Produžile su u Kvak, ja doma jer sutra u osam je ustajanje i opet sanjkanje. Ovaj puta brat i ja i oba nećaka. Noge mi bride, ali veselim se.

Pozvala sam ih da dođu u posjetu u pet popodne danas. Bilo je nećkanja. Kao nismo sigurne. Ide već za koji dan za London. No kao doći će u nedjelju možda.

I naušnice su lijepe, vjerojatno srebrne s kamenom, vjerojatno cirkon, a možda i dijamant i bijelo zlato. Nisam pitala. U biti sad ih promatram. Nisu ni jednake. U jednom se kamenu svjetlo lomi na jedan način, u drugom na drugi. Čak su i nepravilne. Imaju neki broj IE 0805 377-257, znam da brojevi puno znače glede nakita, (ne znam što, ali znam da nešto označavaju tako da možda jest u pitanju vrijedna stvar), ali sama izrada je loša ili to tako mora biti.

U ovom momentu jasno Vam je valjda da ne pričam o naušnicama (iako jesam njih opisivala), nego o nama dvjema. O našem prijateljstvu. O dva svijeta, o dvije jedinke od kojih je u jednom momentu jedna se prestala javljati, a druga poslala Božićnu čestitku. Ne da bi dobila naušnice nego da bi samo na tren vratila djelić tog prijateljstva. No Loptica je ponovo dobila istinu.....

Bojim se da sam večeras sve i zauvijek upropastila. Jer sam bila ja. Ova sada, ova koju me čitate i ujutro i popodne i noćas. Njena prijateljica, uvijek i zauvijek, jer neke su ljubavi neuništive, bar u meni. No ja, baš kako je primijetila nevjerojatno sam duge kose. Nije joj se nadala. U biti nije se niti meni nadala. Jer ja nisam ona od prije dvadeset pet, a ni ona prije sedam godina...Ja sam ja Loptica....Ova od danas i sada...

Žao mi je što nisam pripremila poklon, a mislila sam kupiti knjigu Povjesničarka, no ne mislih na vrijeme. Tu sam pogriješila. Možda bi bila drugačija da sam pripremila znak pažnje. Jesam večer u Japanskom restoranu. Nikad nisam mislila da se prijateljstvo mjeri knjigom, parfemom, naušnicama. No možda griješim.

No u pravu je u jednoj stvari. Jer da smo isto veče provele u Londonu došao bi još tko god za stol. Pa bi onda stvari bile jednostavnije. Ovako smo se suočile jedna s drugom. Ona s naušnicama, a ja samo s jednom Božićnom čestitkom odaslanom na staru kućnu adresu prije nekoliko tjedana.

Mislim da je vrijeme za spavanje. Sutra ludujem na snijegu i negdje u dubini svoje duše, nadam se da će mi stići doma u posjetu. Nadam se da sam ipak večaras stvari krivo vidjela i nadam se da zna da u meni ima vječnog prijatelja....