Pojavio se i pojavljuje se pa recimo neko vrijeme. Nema tu iskrenosti, pažnje, zapravo ničega opipljivoga. U duši te žene kojoj se on tako ukazuje su mnogi jasni odgovori iako samo pitanja i jesu bila postavljena no nikada neće niti će biti odgovorena.

Nikada u tom njihovom odnosu nije bilo mjesta za trantičicu, a kamoli krasnu ružu. Nikada u tom njihovom odnosu nije bilo mjesta ni za spreženi cd ili neke obične srebrne naušnice. On je smatrao da njoj ne trebaju znaci pažnje, a jednom davno kad njoj bijaše zakasnilo i sva u strahu mu je to javila (jer njoj nikada prije nije kasnilo) njega je preplavila ljutnja. Jer on zna da nije kriv i kako se ona to usuđuje i koje su to jeftine fore.

Nikada u njegovoj svijesti nije doprla istina da ta jednostavna ženica koja živi po maksimi od danas do sutra, no uvijek i sama i svoja uopće ne razmišlja u takvim tangentama.

Znala je da je od početka bila krivo postavila stvari, ali znala je i da stvari ne mogu biti postavljene drugačije. Oni su iz različitih gradova, svjetova i samo i što ih imaju zajedničko je zapravo sve što muškarac i žena mogu imati zajedničko.

No sve to nije važno. On je bio svoj. Znao je da će ga uvijek dočekati s osmijehom i šalom i samo jednom jednog dana ona se umorila. I počela brojati. No ne popout sponzoruše ili koferuše, nego poput osobe hej ja vrijedim, ja doista i vrijedim i nisam više raspoložena za tvoje igrice.

Ovo je jedna od priča moje prijateljice. Ili kako ono sebi žene ponekad iskreno priznaju, gdje sam bila, što sam radila i tako neke vrlo tužne stvari. Nikada ni u jednom momentu nisam rekla ništa. Samo sam platila kavu i saslušala jednu priču. Jednu od bezbroj takvih priča. Niti sam dala savjet. Što joj reći nakon svega. Ionako joj je bilo preteško. Mogla sam je samo ušuškati u njen krevet i skuhati joj topli čaj.

Dolasci, odlasci, sastanci i rastanci....Uobičajene neke stvari, odkad je svijeta i vijeka. Stvari se ipak mijenjaju i mi sami se mijenjamo na način da postanemo sličniji samima sebi. I mnogi to ne vole kod nas. Očekuju isto, a dobiju šipak, košticu ili....
________________________________________________________________________

I danas se sjećam jednog prekrasnog buketa koji je dobila jedna druga žena iz jedne druge generacije. Ništa joj nije značio. I danas se sjećam voća i voća koje je kupovao moj očuh nama djeci da se dopadna mojoj mami iako smo mi bili odrasli. I dan danas kupuje nam voće i pajceke, iako je mladost i meni i bratu ostala u duhu i hvala Bogu osmijehu.

Moj stariji nećak je objasnio neki dan svojoj baki da hvala Bogu što ima djeda, jer sad kad je onaj djed umro ona bi bila udovica. Ovako nije. I blago njoj što nije.
A danas se je krenulo tako ljuto. Na svjetlo noći izašle su neke stvari koje nisu trebale nikada izaći. Bojim se da je moj brat zaboravio. Bojim se da je jako, jako puno toga zaboravio. I iako su jutros mali vrapčići pjevali, bojim se da su negdje i nekad davno labudovi oboljeli i od nečeg opasnijeg od ptičje gripe.
____________________________________________________________________________
Rezime današnjeg dana. Došla s posla. Pet popijenih kava. Moram malo odspavati, popiti još koju i tko zna.
Ponovo se primiti knjige ili skupiti Petlju (to je isto knjiga).
______________________________________________________________________________
Imala je vremena, ja nisam imala vremena, imala sam vremena, ona nije imala vremena.

Dan magle, sivila, snijega i sunca i sada tame.....

Upravo idem rasprostrijeti posteljinu na kauču zelenih pruga, zeleno i bež. Jesu li to moje boje.

Prije dva dana cvijetići i šum Valova, sada Pruge....