Sunčano je i vrlo hladno. Zebe i oko duše. Skroz. Ručak u kome se je dinstano kiselo zelje borilo s kuhanim krumpirom uz jednu omanju svinjsku šniclu utolio je neizmjernu glad. Ne mislim samo na konzumiranje hrane kao takve, nego i na onu količinu dopamina koja se izluči s finim obrokom. Sita sam, misli teške, vani sunce. Kroz koju minutu, zastirem prozor, gasim računalo i spremam se na spavanje.

Sada i u ovom trenutku želim zaboraviti, barem na dva sata. Sanjam o apsolutnoj tišini, mrklom mraku i toploj šalici kave nakon svega.

O jednom poljupcu, a više od toga bi me vjerojatno izbacilo u orbiti.

Vjeđe s teške, leće bole, a računalo zuji. Vrijeme je .

Što se desilo? To ne bi znala reći......