Danas je lijep, čist i opran. Ipak ima tri ogrebotine. Za dvije nisam kriva, ali jednu jesam. Tako moj Miško nije više savršen. Ima potpise, a sutra ide liječniku ;) pardon automehaničaru (oni su kao liječnici za aute). Moram reći jel automehaničaru:
- da mi ponekad neće povući u drugoj
- da mi ponekad ima sumnjive zvukove pri paljenju
- da je jako lijep i udoban (to ne smijem reći jel bi mi mogli opaliti koju kunu više na servisu)
- i moram podići novce da platim servis (ah to mu ne moram reći-to moram samo napraviti)

I ne samo da Miško mora na servis, moram i ja. Naime sad za koji dan moram produžiti vozačku što znači da moram platiti pregled oftamologa koji će potvrditi da su moje leće dovoljno dobre za manevriranje u prometu. Mislim da ću to riješiti odmah sutra, a onda slikanje za novu vozačku, stajanje u redu na MUP-u i tako, sve po redu...

A tek kad me opali osiguranje...

Praznih li ću džepova biti ovaj mjesec.

Šalim se, ti troškovi su predviđeni i bojim se potrebni. Kako ne radim na nekom stalnom radnom mjestu, tj. u toku dana promijenim u prosjeku dva, a ponekad i tri, a javni prijevoz je takav kakav je Miško je zapravo i doista sredstvo za rad. Kao i mobitel i još neke druge sprave i naprave.

....no ono što sam u stvari htjela reći je da mi je danas u dvorištu jednog poslovnog partnera, neki auto udario torbu. Što ne bi bio problem, no problem je bio što je torba bila na ramenu, što znači da mi je promašio kuk za jedno 3 cm...Ostala sam tak iznenađena. Prvo jer ga nisam čula (auto), a drugo što ipak ja volim svoj kuk i...

I još to pričam mami i dobim generalne špotancije koja me uvjerav kak smo ovce ponekad i prepričala mi je kako je u bolnici došla u klinč između invalida u kolicima i bolničara koji je gurao kolica. Ni samoj joj nije jasno kam je gledala, a bilo joj je neugodnjak do kraja čekanja jer su je kao svi pogledavali. Ono u stilu zmotana baba. A izgleda da sam i ja to danas bila.

U stvari što me brine, ne samo glede mene, nego u prometu općenito, vrlo često smo ko muha bez glave i vjerujte vrlo je teško predvidjeti reakcije pješaka. Baš neki dan mi je oko 20h naveče jedan dječak od cca 13 godina pretrčao cestu, odjeven naravno tamno. Doletio je niotkuda, a ja naravno po kočnici i trubi. Hebiga žurilo dijete. Samo mi nije jasno kamo. Na drugi svijet. Istina je zapravo da ja nemam kaj trubiti jer kraj dobrih leća, stanem pred auto.

A dobro. Da parafraziram. Nije svaki dan utorak.