On je grozan i užasan. Došao je na promociju sinu u vojnoj odori umjesto u svečanom odijelu. One su naslijedile bunde, slike, antikna ogledala, a on ništa ne valja. Jer je otišao. Jer više nije mogao....

Da, doista je sve on kriv...Doista su ga bez razloga voljele, one, njihova djeca unuci....Danas se okreću on njega. Danas je on bahat i grozan. Danas je on onaj koji ne pita.

Jeli doista tako u životu. Da li doista netko tko je trideset godina bio nekome dobar, odjednom i sada postane grozan. Netko tko je osigurao da se taj dio života snimi, ponese za sadašnji trenutak.

One s njim nisu trebale brinuti, njihove probleme je riješavao netko drugi, tj. on.

Ne ...ja doista ne znam....

Na televiziji glupa serija. Pompozni osjećaji....Izmišljeni ljudi i događaji. Na drugom kanalu stvarni ljudi koji se ponašaju, svatko je svakome vuk.
A život romane piše i stvari. I nitko nikad ne zna istinu. Bar ne cijelu.

Nitko ne može ući onom drugom u glavu, razumjeti tuđe osjećaje, razloge i sve. I sve je manje demokracije. Odricanja i ljubavi...Davanja...smijeha...Baš smijeha....Vicevi se šalju sms-om, ljubav se izjavljuje mailom, mijenjaju nas za tamo neke.

Homo egoist je na djelu...I danas sam čula nešto....I nije me zgrozilo...Uopće...Više me ništa ne čudi.

I samo sebe vidimo....Kao da je svijet pun ogledala....A sami smo ih tamo postavili....

Ili serija ili laži promotivnih poruka...Pitam se gdje je nestala istina i gdje je nestala ljubav....oprost i ljubav...

A ima je...Ima je na tone...Kao i sretnih trenutaka. Izađimo malo iz svojih čahura. Odreknimo se na samo jedan dan ciničnog pogleda na svijet i nazovimo nekoga za koga znamo da je potrebit....Volimo bez očekivanja, dajmo bez naplate....