U jednom pitorestkonom gradiću s nekim tko mi zapravo i ništa nije značio u životu povela sam razgovor o Hrvatima ratnicima.

Sve je nabrojao. Kako su Hrvati bili plaćenici u davna vremena(njih čak nekoliko desetaka tisuća), a nije ih se moglo skupiti ni par tisuća za obranu od Turaka (mislim da je riječ o bitki kod Sigeta), kako je stoga Marija Terezija dozvolila naseljavanje Krajine od strane Vlaja. Kako Krsto Frankopan i Petar Šubić su zaslužili Bečko Novo Mjesto jer su doista kovali urotu, tj. prodali se Turcima.
Uglavnom pikanterija, na pikanteriju. Povijest nigdje znana, nigdje s moje strane pročitana.
Očito je da ipak negdje neke stvari pišu i očito da se više zna nego što se zna.

Kao primjerice da je Aleksandrijska biblioteka u Vatikanu, da je u Vatikanu pohranjeno puno toga više nego što se pretpostavlja ….i kriju nepobitne istine. Koje se mnogima ne bi svidjele.

U danima kad intenzivno molim, a da, dragi moji blogeri ja molim ovih dana, sve mi je to neobične i poput projekcije u mračnoj dvorani, naviru dijapozitivi mog života.

Neki dan je pao komentar. Smijeh kad sam ušla….Nisam obratila pažnju, uopće nisam obratila pažnju i za par minuta donijela šalicu kave i sjela u to društvo. Šala i pošalica…Nije me smetala. Dapače. Kao ni prosti mail od neki dan. Učinio me živom.

Zapravo htjela sam napisati priču. Priču o jednom plavokosom muškarcu kojeg davno pokriva hrvatska gruda. Ne znam mu ime. Samo nadimak. Pilot. Pohađao je srednju zrakoplovnu u Mostaru. Među prvima je poginuo u tom našem malom gradiću. Bila je to jedna od mojih platonskih ljubavi. Još i danas vidim njegove nebesko plave oči i svijetlu kosu i blistav osmijeh. A dugo ga nema. Gotovo petnaest godina.

A sjetim se mnogih dijapozitiva svog života. Veselja i živosti. Tuluma i plesanja do zore. Branja grožđa, logorovanja s izviđačima, pjesama, stražama, divljih svinja na Papuku. Pjesama do doboko u noć. Grlenog navijanja. Žapca koji više nije isti. I Vičevića kojem sam bila simpatija, ali kao po običaju i tada nisam znala čitati verbalne i neverbalne poruke.

U sredini, a po strani, a sada skroz po strani. Ne mislim i na stranputici….Uglavnom primijetila sam da se nešto dešava. Ljudi najednom imaju potrebe sa mnom pričati. Neki dan u redu. Prije koji dan susjeda. Danas susjeda, invalid u kafiću. Dugi prijateljski razgovori nepoznatih ljudi. Gotovo kao da je na mom licu izraz, da želim pričati, dobronamjerna sam i prijateljska i saslušati ću Vas. I slušam. I čuje se puno, puno toga. A telefon je danas zvonio i zvonio. Mnogo razgovora i dogovora…Najava i odjava…

Jučer je tatina liječnica bila vrlo mlada, ali vrlo profisionalna i odmjerena. Otkazuju organi, jedan po jedan, ne može govoriti, nije pri zdravoj pameti. Tužan i mučan kraj. I poveo se kasnije razgovor o lijepim smrtima. O ljudima koji su umrli nenadano, pali kao trava pod kosom, ali zapravo umrli su lijepo. Nisu se mučili. I njihove smrti su me žalostile. No bilo je lakše. Mnogo lakše. Istina je velika da ovo što proživljavam sada ja, proživljaju mnogi i mnogo, mnogo puta. Bol je utkana u sve pore nas samih i prihvaćamo je od malena. I koliko god da duša moja u procijepu jest i na momente me preplavi ogromna tuga, ne mogu da se ne sjetim naslova: Dobar dan tugo. Glup naslov….

Opet mi je misao pobjegla. Opet su prsti otipkali nešto, nešto što ne mogu promijeti…

A doza kave je popijena. Doza prijateljstva za taj dan je dana i dobijena. Kao i slodoled. Par papira ide na svoje mjesto, a ja u vikend.

Bratu je pukla guma….Ljut je. On ljut, ja tužna. Za polubrata ne znam. Ništa ja ne znam, ali ljudi misle da razumijem. A možda i da. Možda je upravo ovo i sada presudan dio mog puta.

Pilot spava. Da Dušane, Pilot spava, ubijen i pokopan na hrvatskoj grudi. I ja se pitam zašto. I ne postavljam pitanje onog gore, nego Tebi, koji si s one strane Dunava.