Cijeli sustav, ponedjeljak-nedjelja, dan ima 24 sata, sat 60 minuta, ovaj 60 sekundi, mjesec od 28-31 dan, godina 12 mjeseci sve me to ponekad zbunjuje.

Jedan moj propali date je važno spomenuo ovu temu i prozborio kako je vrijeme vrlo dogovorna kategorija tj. da se hoće sve bi se lako moglo promijeniti na bolji i jednostavniji način. Mene je ta spika, asosirala na Zvijezdane staze gdje su datumi brojevi koje ja nikako ne mogu razumijeti. A kao dobra sam s brojevima.

Inače sustav Ponedjeljak-Nedejlja mi je vrlo, kako bih se izrazila nepraktičan. Prvo prebrzo mi prođe, a dva dana odmora se mi često pretvore u nijedan i onda rintam u komadu četrnaest dana što mi se nimalo ne sviđa, a kažu da nije dobro ni po zdravlje. Jer kao važniji su nam vikendi nego godišnji odmori. Glede odmaranja tijela i duše.

Danas se slavi Dan mentalnog zdravlja. Slušala sam vjestice na radiju, ovih dana su u novinama osvanuli rijetki članci, ali ako je u pitanju 10% populacije s tim problemima, mislim da sve to skupa zahtijeva malo više priče i razumijevanja.

Po meni danas u svijetu nije najveći problem mentalno zdravlje, niti možebitna nadolazeća pandemija gripe. Mislim da je najveći problem otuđenost.

Ne mogu reći da nitko za ni za koga ne mari, jer to naprosto ne bi bila istina, ali da se mari sve manje i to je istina.

Primjer 1.
Ona ima šezdesetak godina. Susjeda nam je i sama je. Nešto se pokvarilo s vratima. Traži mog očuha. Koji isto ima šezdesetak godina i rado će priskočiti u pomoć.

Primjer 2:
Sunce je danas. Žena neodređenih godina, dotjerana, gablecuje sama na terasi zaprešićkog kafića i čita novine. Ispija lagano kavicu. I nitko baš nitko je nije niti oslovio niti pozdravio cijelo to vrijeme. Viđam je često i sram me je priznati nisam niti ja to učinila.

Primjer 3:
Stanuju jedni kraj drugih godinama. Dječica zajedno rastu, ali oni se ne druže. Kuća pored kuće, no nikad nisu bili ni jedni drugima na kavi, a kamoli kakvo susjedsko druženje. Poput čestititanja Nove Godine. Nada.
Sad su djeca krenula na plivanje. Dogovorili su se ipak i svaki dan jedan tata ili mama vozi to troje dječice...No tu komunikacija prestaje zasad.
I sve što pričaju je vezano za djecu.

Primjer 4.
On godinama nabavlja za svoju obitelj. Pristojno je obučen, i svaki dan sjedne u isti kafić popiti pelinkovac i mineralnu i pročitati novine. To radi već sedam godina i do prije šest mjeseci je komunicirao isključivo s konobarima. Sad ga tu i tamo netko pozdravi od gostiju. Da bi ga oslovio, popričao sačuvaj Bože.

Eh Hrvati i Hrvatice....kamo je otišla naše druženje, dobrosusjedstvo, otvorenost ljudima i idejama....Zar doista moramo toliko kopirati Zapad i koliko je to dobro za naše mentalno zdravlje.

I hvala onoj koja nije odgovorila na moj poziv. Da, danas je doista jako teško dignuti slušalicu, a kako sam liberalna i dozvoljavam da ipak to čovjeku nije ponekad zgodno, mislim da je red uzvratiti poziv....

A Ružno pače- baš su krasno plesali i sve su otplesali cijelu priču. Lijepo. Ali u polupraznom kazalištu gdje je cijena karte manja od one u Cinestaru. Na mnogo se mjesta mijenjaju vrijednosti.

Što mi sami možemo učiniti da ipak ne bude tako? Voljela bih čuti Vaše prijedloge.

Please.

Eye Ball