Da danas ovaj look, koji uopće nije bio primjeren prilici, tj. te naušnice bile su primijećene.

Znate kad ste s nekim i sve, apsulutno sve zaboravite u tom trenu, slušate boju njegovog glasa, njegove riječi pažljivo i sa posebnom strašću jer u pitanju je on. I vi ga volite i ne slušate ga samo zato što je pametan, nego zato što ga volite na način kako nikada niste niti ćete voljeti.

Danas sam željela biti lijepa. Koliko je uspjelo izvana teško mi je procijeniti iako sam osobno bila zadovoljna odrazom u ogledalu i dobila kompliment koji on ne daje tako često. No još više sam željela biti lijepa iznutra, dobrodušna i pažljiva...Nenametljiva iako je zapravo cijela moja pojava nekako odskakala.

Gledala sam danas jesen. Lišće se počelo crvenjeti, panoramu Zagrebu u izmaglici kiše. A vidjela. Vidjela nešto između nas što se ne može opisati. Žamorili su naši glasovi. Pa čak i kad su se mišljenja suprostavljala nije bilo povišenih tonova, samo argumenti i svako po svome, što je zapravo u redu jer odrasli smo ljudi.

Sad veš mašina pjeva svoju melodiju. U kući tišina, kiša vani rominja. Na putu kući saobraćajka, pa čak i razmišljanje o nekom kupovanju hlača, no volje nije bilo.

Kao i prije izlaska i sada imam milijun i jedno pitanje. Sve bez odgovora...Koje neću skoro, a možda ni nikada dobiti.

Prijekor u njenom glasu. Kašljucaj...Ona danas traži samoću....Veš mašina i dalje radi. S kalendara me gledaju šifre. Razmišljam o poslanoj i neodgovorenoj poruci. Razmišljam nazvati nju i što će reći. Iako je u pravu. Obje su u pravu. A ja sam samo skinula naušnice. I pronašla još jedne. Isto njegov poklon, isto prekrasne. Čekaju savršen date, kao ovaj danas.

On i ja. Što smo mi zapravo. Tek pokoji nježan poljubac i razgovori u beskraj...Da, doista sam imala osjećaj da sam mu danas krasna. Ne izvana. Nego iznutra. Doista sam imala osjećaj da me danas voli.

Ljubav u jedno kišno popodne, kad vjetar kida grane, a divlji kesteni se poput tuče obrušavali na automobile koji su prolazili ispod njih.
Ljubav pretežno zelena, a ponekad i malo crvena. Ljubav jedne nadolazeće jeseni.

A naušnice imaju sitne tamno crvene bombice i drvene visuljke. Vrlo su neobične. Made in ........ Tamo negdje daleko, on je izabrao i donio naušnice koje su danas, baš danas bile ja. On je to vidio u proljeće. Vidio je jednu jesenju Lopticu. Možda, možda ipak, možda ipak on mene voli. Koje li lude nade. Ah Loptica....ponovno ćeš se kotrljati :((((