Za ne vjerovati, ali ovaj je radni tjedan gotov....Napravila sam sve što sam željala, a i objektivno mogla jer prehlada me opasno usporila zadnja tri dana.

No danas je bolje. I to mnogo.

Bio je to krasan tjedan. Bez obzira što Miško nije upalio, i bez obzira što mi je dva dana glava bila neoubičajeno velika. Jučer je bio dan D. Sve je bilo naopako, a danas sve se riješilo i što je najvažnije sunce je sjalo.

Nemate pojma koliko u životu meni znači sunčeko. Sve mi je lakše kada je lijepo vrijeme. I zapravo najviše volim ovakve temperature. Iako znam da neće dugo tako i da je duga sumorna jesen blizu.

No i zima ima svojih čari.

Htjela sam povesti nećaka na skijanje, ali radim završni kod jednog klijenta u vrijeme njegovih školskih praznika. Istina je da ja nikada nisam bila na skijanju, a bih.. Doista bih rado...Isprva su nedostajali novci, a sada nedostaje društvo. Ali biti će bolje. Nešto će se smisliti i stvari će se riješiti. I nakon naizgled katastrofalnog dana dođe bolji, pa gori i tako, ne bih rekla u krug ili ponavljanje. Svaki dan je svoj i zapravo svaka minuta je svoja.

Pa i ovo. U kojoj prsti prebiru po tipkovnici, unaprijed se veselivši sutrašnjem izletu. Jer da sutra idem na izlet a u nedjelju na plesnjak za nas over 30. A danas vjerajatno s blogerima ili ću to u nedjelju.

Za pola sata sam na cesti prema domu. Prema svom novom trosjedu. I baš sam neki dan dobila Natuzzi katalog, i moja mama mi je izračunala da sam uspjela iskombinirati dva trosjeda, kauča ili ne znam kako se već ne zovu ti komadi namještaja za jedan Natuzzi...Nije Natuzzi, ali je a la Loptica. I svaka čast majstorima. Jer bez njih toga ne bi bilo.

U biti mene uvijek fascinira nečija vještina izrade nekog predmeta. Jer bojim se da ja nemam tu sposobnost. Radim goblene, tu i tamo nešto nacrtam, ali prefarbati zid, napraviti okvir, pa čak i obično fotografiranje mi nije blisko. Iskreno ne volim ni pospremati. Znam to raditi i zarađivala sam u Engleskoj novce na pospremanju, ali doista ne volim. Posremati papire je nešto drugo. Pa čak i sobu držim urednom, ali iskreno. Tlaka mi je i brisanje prašine i sauganje. Peglanje je ok. Mogu gledati tv dok to radim, no ni tu nisam prebrza. Volim kuhati. Da doista volim kuhati i kuhinja uvijek blista za mnom jer bi mi mama "polomila" noge da nije tako.

Na hodniku smijeh i žamor. Znači nisam jedina koje je dobre volje. Još jedan pogled na papire koji su u tijeku, je li nešto promaklo...i polako..najpolakše...u skladu s propisima...turn on Miška i prema lijepom gradu Zaprešiću. Sve je ljepši taj moj Zaprešić. Tek sad nakon sedam godina bivanja u njemu je moj.
Doista mi je dugo trebalo da sebe nađem u tom gradu. Kako kuću uređujem i grad mi je sve bliži. Jer na početku nisam voljela ni kuću, ni grad, ništa. Je bila je ružna ta moja roza kućica. A sad, polako, polako biva naša i ne samo zbog fasade, sve je ljepša.

Došao nećak iz škole i rekao. Ja imam najveću obitelj u školi. Koliko nas ima: jedan , dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. Da ima nas sedam, u dva stana, dva ulaza, sedam soba, mnogo kutaka. Svaki svoj i svi zajedno. Jasno Vam je da ja zapravo jako volim svoju obitelj....a da on samo trepne...otišla bih i počela ispočetka u dvoje. Da udvoje. Ili bilo koji drugi broj. jer broj ljudi u obitelji nije bitan. Nego samo ljubav i tolerancija, kao i čisti računi.

Jedan san, a u sutra novi dan. I java....Da u dubini duše, vjerujem u to. Iako ne bi smjela. Doista ne bih smjela.