Tapetar bio kod mene dva sata. Ono što je trebalo koštati 500 kuna, košta 1400 kuna. S time da je čovjek potpuno u pravu. Naime htjela sam tapecirati madrac star deset godina koji je islužio svoje i propadao i u konačnici nije bio za sjedenje. I naravno trebalo ga je promijeniti kad se generalno uređuje taj trosjed. (Kovano železo by the way)... A sam moebelštof sam platila 1400 kuna. Mislim znači mene preuređenje komada namještaja košta 2800 kuna, za što sam objektivno mogla dobiti novi. Ali ne te kvalitete. I takvog izgleda. Realno ja ne znam kako će to u konačnici izgledati, ali vjerujem da će biti još ljepše nego što sam zamislila....A u moebelštof sam se doslovno zaljubila. A i čovjek mi se čini ozbiljan. Jest da je iz Plavog oglasnika, ali ne tako davno i ja sam bila u Plavom oglasniku i baš si nešto mislim da si tamo objavim oglas za poduzeće...

Sve bi trebalo biti gotovo do petka. Nadam se i nadam se, a i vjerujem da će dobro ispasti. Jer kauč koji je došao prije neki dan je ispao odlično, a isto su ga radili domaći ljudi. Jest od stranih materijala. No u konačnici on me koštao 3700 kuna, a takav isti dezen, dvosjed košta ravno 11.000 kuna (talijanski of course). Meni nikako nisu jasni naši proizvođači. Ili sve mora biti jeftino i ružno ili samo (pre)skupo je lijepo. Kao da se ne može naći neka sredina za neku srednju kategoriju kupaca. Koji žele lijepo i kvalitetno, a ne padaju na eksluzivu i marke.

Uglavnom nema domaćih proizvođača moebelštofova. Sve se uvozi. Turska navodno. I navodno da ima neki dućan na Trešnjevci gdje su isti izuzetno povoljni i krasni i kuća na tri kata s raznim dezenima....???Vjerujem, ali pitanje je opet kvaliteta. Kao baš moja cura je kupila po 80 kuna metar. Ne pitajte koliko sam ja platila...

Priča u salonu od neki dan. Vlasnica Diademe ode u Pariz, snimi modele i krojeve i sve to radi tu i sto puta povoljnije. Suprostavila sam se. Ma nije isto. Različite su kvalitete materijala i to bitno. Različiti su dezeni. Pravi, ekskluzivni materijali koštaju ko sam vrag. A što je najbolje nema ih u redovitoj prodaji. Sjećam se jednog priloga Glamoura gdje su pratili dizajnericu Vuicu u shopping materijala po Londonu. Pa malo ljepši materijal je bio prevedeno 1000 kuna na metar i više. I krpa ne može postati balska haljina ma koliko to navodno bilo šik. A pitanje je i spretnost krojača. Jer neki koji znaju baš i ne znaju. A najgore je što se to ipak vidi. I iz aviona kad se malo bolje zagleda. Istina je da vintage haljina može biti šik, ali one su sve ionako od vrhunskih materijala.

Dizajn, izvedba, materijal, ideja, oprema i čovjek(može i žena). Sve je to nužno i potrebito. Nastaje proizvod po mjeri i željama (pa i skrivenim ljudi tj. kupaca). I u tom grmu leži zec. A naći put do kupca nije jednostavno, no niti tako teško. Potrebno je malo i inventivnosti, novog pristupa, dobre stare preporuke (kasnije) i danas stvarno odlična web stranica. Iako si svako zamišlja da je dizajner. I ljudi kak ti izrađuju svakakav kićeraj koji se kao može unosno prodati. Aha. Ništa to nije jednostavno. Treba prvo ispeći zanat i to dobro. A onda smisao za lijepo i moderno, drugačije, novo, retro na novi način, malo humora i uglavnom mischung koji malo njih ima, ali ipak ima.

I prije svega poznavanje materijala. Ništa, ama baš ništa ne možete napraviti, ako dobro ne poznajete materijal i sve novine na tržištu. I prave ljude...I znati prići pravim ljudima. Ja nemam nekog pojma doista. No imam oko. Ostalo mi otkad sam trebala ići u Primijenjenu (položila Prijemni). Vidim i volim samo lijepe stvari, a realno ne mogu i ne želim platiti Ime. Pa kombiniram sama i pomalo. Dobro ili ne. A što ja znam. Ljudi hvale, a koliko su iskreni ne znam. Bitno je da se meni sviđa. I mojima...

A ionako svi se volimo poigrati, naročito u našem domu. Za koji svi želimo da bude poseban, i naš, ali prije svega dom. Da svi si želimo dom. Unatoč tome što jesam u emocionalnoj situaciji s kojom ni sama nisam na čisto imam Dom. A to je najvažnije. Dom i Domovina.