Ludi tempo je učinio svoje. Danas. Gotovo nakon dva mjeseca mukotrpnog rada i, unatoč tome što sam jučer legla u 21.15 te zaspala odmah nisam se mogla probuditi u čarobnih 5.25. Nisam mogla do pol osam odraditi dva sata, a pored mene pet registratora koje treba unijeti i obraditi podatke.

Nije da nemam pomoć, ali ovaj tjedan imaju svi lude rasporede, a ja imam još k tome i katastrofalnu frizuru, koju čini mi se neću uspjeti srediti ovaj tjedan.

Na stranu frizura, bitna je kako ne..jer bez obzira na sve ja moram među svijet, među poslovne ljude i da krećem kroz pola sata. Iako oči se mute i moram, da doista moram razbistriti pogled, na svijet na posao, na sebe i na njega.

I moram prestati raditi. Prihvaćati obaveze i poslove...zanemarivati prijatelje, poznanike, blogere. Ipak se samo jednom živi. I nema u životu, ali unatoč dobre argumentacije za istu rječcu.

I sad krećem lagano, točno i polako, jer sam tamo završila najbitnije stvari prije tjedan dana, a ovo je odrađivanje posla kako bi se moglo mirno na godišnji. A onda još lakše i točnije. Danas je moto, manje je više.

Posao popodne ću prepustiti bratu, a ja ću riješiti frizuru. Dobro se odmoriti i sutra...da sutra...pa do ponedjeljka...Odraditi. Ukoliko je moguće...Vjerujem da je....Mora biti.