Uvijek mi je u životu čaša napola puna, stvari gledam s vedrije strane, ali ne mogu više.

Ja živim u obiteljskoj kući dva odvojena stana. U teoriji je to krasno, ja sam s mamom, imam svoju sobu koja je za sada ured (pravi se gradi na dvorištu) i kao to bi trebalo biti to, ali nije.... Svi su u mojoj kući već konstantno bolesni mjesec dana...Moji nećaci 6 i 3 godine vuku gripetinu, prehlade viroze više od mjesec dana i nemogući su. Stalno su kod bake, dernjava do iznemoglosti (ovaj manji je imao temperaturu 39 pet dana), brat i šogorica već više od četiri mjeseca rade bez dana prekida, ja sam bila bolesna tjedan dana. Mislim kaj je previše je previše. Posao moram napraviti a u kakofoniji zvukova koje odvanja kućom, sve više me obuzima ljutnja, a rekla sam da se ove korizme neću ljutiti.

U kući ima masu poslova, na cesti blato....naime asfalt je od moje kuće udaljen 20 metara jer naravno nismo potplatili kad je trebalo i sad cipele čistim 10 puta dnevno i od silnog blata više se ne daju očistiti. Jučer sam se veselila proljeću, danas ujutro sam opet strugala led s auta.

Sutra moram ustati u sedam i porješavati masu stvari...tj. još jednom provjeriti što sam provjerila već dva puta. Ja ne znam tko je tu u krivu ja ili porezni referent. Naravno on je u pravu. Jer tako to je. A ja provjeravaj i provjeravaj.

Nakon što provjerim treći puta valjda ću smoći snage i reći....nemojte me zafrkavati to je dobro napravljeno...I objasniti kako je napravljeno i da sam u pravu....

Nećaci su kod bake danas po četvrti put. Opet je cika i vika. Vole se ko pas i mačka.A ja doista više ne mogu. Mislim da ću jednostavno spakirati kofere i nestati na nekoliko dana.

Svim bolesnima želim da ozdrave što prije. A sebi...mrvicu mira.