Nema više Mladena Delića, ali ti bokca kakve sportaše i sportašice imamo. Janica jučer druga, danas prva (a ne mre ona dugo biti druga), Ljubičić i Ančić u finalima. Mislim ljudi riječ je o svjetskim sportovima u kojima Juga (osim nešto Slovenije i koji dobar nastup Živojinovića) desetljećima nije imala nikog tako dobrog. Hrvati su osim u timskim sportovima postali netko i nešto u individualnim. Nema pomoći sa strane, sam protiv štoperice ili protivnika. U novinama se čude Barbari Ružić, kao jel bi se ona mogla vratiti. Žena je bila najbolja. Ima 28 i zakaj se ne bi mogla vratiti. Neki ljudi imaju takav mentalitet da se mogu vratiti iz crnog pakla, a neki odustanu odmah na početku puta.

Nažalost ne pratim više tak sport kao prije. Nema nekog dobrog razloga, jednostavno mi je praćenje sporta on day to day base, prestao biti gušt. Iako se neizmjerno veselim svakoj pobjedi Janice. Ali jednako bi me veselilo. Janica završila fakultet. Ovak. Kad ide u onom spustu niz padinu ne mogu, a da se ne sjetim onog pada kad su je razletila i sva polomila.

Javljaju Ivica petanesti tužnim glasom. Mislim petnaesti. Vedran Pavlek bi bio sretan da je on neku utrku završio na petnaestom mjestu.

Kriteriji su otišli jako visoko. Možda i previsoko. Sport je naša uzdanica, ali zašto ne bi bili poznati po odličnom dizajnu ili odličnim pričama ili...Mislim što će se desiti, ako iduće generacije naših sportaša ne budu tako dobre. Pogledajte košarkaše. Mislim dečki uopće nisu loši, ali prethodne generacije su nametnule takve kriterije da je trenutno nemoguće uhvatiti te uspjehe.

Ljudi su nezadovoljni ak smo drugi na svijetu. Kao prodana je tekma (rukometaši). Ma dajte se ljudi malo prizemljite. U odnosu na naših četiri i pol milijuna prema šest milijardi inih ljudi mi smo pravo sportsko čudo.

A i neko drugo čudo.