Malo sam kako bi rekli Dalmatinci u điru ovih dana, tj. redovan sam gost raznih ugostitejskih objekata. Nešto privatno, nešto poslovno, ali fascinirana sam ponudom naših restorana i kafića. Recimo u subotu sam bila u u Lovačkom rogu tj. po novom Jaegerhornu. Ma hrana odlična, cijene umjerene, posluga izvrsna, ali stolnjaci, nadstoljnaci, escajg, porculan zaostao iz vremena ko zna kojih, prikupljen s raznih strana (različitih dezena i ukrasa ili točnije neukrasa) i totalno neusklađen. Voditelj restorana zaslužio je običnu jedinicu jer je problem u njemu i nikome drugome, a definitivno je slijep na boje. I naravno restoran je bio prazan. Stvari su im još po ljeti možda funkcionirale jer im je terasa lijepo uređena, ali....I naravno nisu imali neki lovački specijalitet jer kao isti služe do pola četiri. Znači ostali su na nivou nekdašnjih menzi. Što je zapravo žalosno jer restoran uz samo promjenu malih detalja bi mogao opet postati čuven kako je nekad bio. Jer klopa je fina....Njam, njam. Ali prazan restoran nije baš mamac za doći idući puta.

U nedjelju sam promijenila svoj uobičajeni plan. Otišla sam do frendice i mi smo malo šetale Jarunom. Krasna slika. Jezero je bilo obavijeno maglom, ali bilo je dosta rolera, joggera ili šetača. Nikome nije smetalo tmurno jutro. I tako mi šetajući došle do Leuta, koji nije na tako popularno strani jezera, i u kojem sam poslovno i privatno večerala nekoliko puta. Ovaj puta nismo ušle u glavni restoran nego u onaj drugi dio koji je pizzerie i špageterie. Tamo imaju odličnu kavu, a i klopa je vrhunska i po pristupačnim cijenama za razliku od glavnog restorana koji je zapravo restoran s pet zvjezdica (s punim pravom). Slika posve različita u odnosu na dan prije. Veseli kockasti talijanski stoljnjaci u plavoj i žutoj boji, konobari u modernim rozim košuljama, a u kutu složena garnitura stolova za dječji rođendan, posve drugačija od uobičajenog izgleda restorana. Da je u pitanju rođendan zaključile po silnim napuhanim balonima. Boje usklađene, porculan jednostavan i fin (Bauscher), a na stolima veseli plavi svjećnjaci. Terasa im je bila prepuna jer tamo dolaze mame i tate s dječicom jer je dječje igralište tik ispred restorana. Sve to vodi mlada lijepa Ivana kćerka vlasnika, djevojka ranih dvadesetih koja je upravo završavala s puhanjem balona i davala zadnje upute glede svečane priike. Naravno to je mjesto na koji dolaze i vrlo viđeni Hrvati kad žele ne samo dobro pojesti nego se malo pozabaviti svojom djecom. Tako sam tamo viđala ministra Primorca, Danijelu Trbović Vlajki, a i mnoge druge manje ili više viđene Hrvate. A i estrada i mnoge firme priređuju tamo sveđane domjenke. Nije ni čudo kad je

LEUT

in

za razliku od onih restorana koji su uspjeli srozati svoj ugled i unatoč trudu osoblja zjape prazni.

Ko zna zna, a ko ne njemu....nikaj.

A meni svakaj...jer nisam bila samo u restačima...Tam su se ionako vodile rasprave o svakakvim temama naravno u odličnom društvu...Bilo je priče o novim ljubavima, poslovima, svakodnevnim temama, mobačima i da stala sam u Kaptol centru u suknju broj 36, (36 u 36 nije loše zar ne?) gledala sam srpski film Mali svet nasmijala se do suza. Doslovno. Jest da je srpski ali je doista odičan, jer se između ostalog šale stalno na račun srpskog mentaliteta i likova. A i bilo je drugih događanja.

Recimo moja mama čita blogove ovih dana sto na sata. Pa ću uskoro prezentirati njenu top listu. Za sada vodi Trapula jer je to su njene riječi životan, smiješan, a uopće još nije stigla do japanskih priča.

To ti je kad dobro kreneš u petak (čuveni Blog rođendan....pa je veselo sve do nedjelje...A još malo pa će ponedjeljak....I još jedan radni tjedan....Pa opet petak...Tj. ovaj puta četvrtak....