Jednom Looda, uvijek Looda

Da se razumijemo odma – ja volim imat goste. Mi jedinci uvijek volimo negdje ić i volimo kad nam neko dođe (s godinama se više ide prema ovom drugom). Volim društvo dakle. Do te mjere da uvijek govorim – aaaa daaaaj nemojte ić jooooš. Frend mi često kaže – baš si očajna – koda nemaš nikog. Nemrem si pomoć. Psihijatar bi reko – to leži u djetinjstvu (ali to je neka druga priča). I tako bi uvijek žicala – aj dođi malo; aj ostani još; čak i svekrvu žicam da dođe češće (a to ćete priznat je vrlo rijetka pojava) Ali ne lažem. Tako je. Svekrva ne dođe uvijek. Na moru je i ljeti je sezona – turizam i to, a zimi kaže – jebiga Looda pa nemamo zimske gume. WTF! Za njih je Zagreb na kraju svijeta. I dalje...
Sad sam razvukla. Htjela sam zapravo reć da mi je to s gostima izgleda bilo zabavno dok se nisu uvijek odazivali. Jerbo, sutra dolazi šogorica (to je muževa sestra; negdje sam pročitala da je to ustvari zaova ali to mi je agli skroz pa je šogorica). Dakle ona i muž. Ostaju do petka. U petak dolaze naši dalmatinski kumovi + blizanci (zajedno 10godina). Umreću! Ne znam volim li više goste?