.lonesome road.

24.02.2007., subota

nije bilo fer.kao nikada.vristim u tisinu.nebitno.

Toliko kritika sa svih strana, svakog dana mi nameću novu manu, misleći da će me time uspjeti nagovoriti da budem sličnija sivim ljudima. Onaj izdajnički pogled koji govori da sam te opet iznevjerila.Da mi je samo znati zašto me se toliko sramiš i spremno upireš prst u mene kao najvećeg idajnika. I pokušavam,već nekoliko puta,sjedeći po nekoliko bjesomućnih sati sa djevojkom sa onim odvratnim feelingom u stomaku da sam glupa kao kurac i da me treba biti sram. I ne prespavas cijelu noc prije testa,zaplačeš i pomoliš se Njemu jer si osjetila neku jebenu potrebu da netko u 3 sata zaplače sa tobom.Ili sam samo željela prekinuti bjesomućnu tišinu koja se skupljala nad oblakom misli.I ustanes se ujutro,spremna za nove pobjede,jer znas da si se trudila,znas da si skupljala suze po onoj jednadžbi no opet nista. Neću reći da nije fer,samo da sam se razočarala po sto i pedeseti put.Jesam da.I neka digne ruku onaj koga nisam.A nema takvih.Uvijek ste mislili da sam bistra djevojka.e pa.ne bih rekla. Još uvijek zahtjevaju od mene da i te mrvice moje osobnosti bacim u vjetar, uvjeravajući me da one nisu ništa što valja sačuvati. Uvijek sam gledala onu jebenu sliku na zidu i pozeljela ju maknuti. Nikada nije pripadala tamo. Bila je suviše drugačija.odbojna.hladna. Egocentrik,pomislih. Ovo nema nikakve veze,no ja razmisljam o tome. Kada su misli prazne,lakse je,mada mrzim tisinu i nervozno udaranje vlastitih misli. Obmana. Čemu sve to, pitala se dok je u sebi osjećala mučninu. Tupa bol koja se ne projicira kao bol, nego kao prazna mučnina, tako poznat osjećaj za kojeg nije bilo lijeka... Bila je to bolest hlapljenja, polagane smrti gdje tijelo ne umire, samo duša i za nju nema lijeka. Svakim pokušajem promjene na bolje, bit će sve gore jer će uslijediti razočaranje, virus uzročnik njene bolesti. Razočaranje na tuđim licima, ljutnja, nemar, potpuna ravnodušnost Odustati od svega? Kad bih bar imala od čega odustati... Kako se sve ovo dogodilo? Otkad u meni čuči ta bolest? Jesam li ju mogla spriječiti? Je li sve moja krivnja? Razočarala se sama u sebe. Krivila se za sve. Vjerovala kako je ona ta koja je trebala biti bolja, a svi oko nje su bili točno kakvi i trebaju biti i ona je ta koja je rođena pogrešna. Ni sad, kad je njena bolest toliko uznapredovala nije shvaćala da se upravo tako razboljela. Svakom novom mišlju kojom je ljude koje nije smjela dizala u nebo, bivalo joj je sve gore. Odjednom joj nestane zraka. Postala je potpuno prazna, iznutra je bio samo vakuum i nije mogla udahnuti kisik. Znam. A ja se borim protiv svojih mana, ali one uvijek isplivaju... Trudim se biti bolja, ali ne uspijeva mi. Vidiš i sam koliko sam pogrešna... I mrzim sebe zbog toga, zbog toga što nisam dovoljno dobra i što toliko griješim i što svaki put kad hoću nešto dobro učiniti, to ispadne loše iako to nisam htjela. Samo bih htjela da moji voljeni znaju koliko ih volim, da samo nekad u meni ne gledaju moje mane, iako ih je mnogo više nego vrlina, ali to je preteško.. grimizni snovi zamrljani u krvi. i onda kazu da sam ja bolesna. heh

u 00:23||komentari (0)||na papir||#|| ^