< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

To smo mi.
Ja i ona.
Bez posebnog pretjerivanja.



Ima nešto u nama što uvijek traži više.
Više mjeseca.
I više zvijezda;
više glazbe na vjetru.



*Talk*

Oh brother I can?, I can't get through
I've been trying hard to reach
you 'cause I don't know what to do
Oh brother I can't believe it's true
I'm so scared about the future
and I wanna talk to you
Oh I wanna talk to you

You can take a picture of something you
see
In the future where will I be?
You can climb a ladder up to the sun
Or write a song nobody has sung or do
Something that's never been done

Are you lost or incomplete?
Do you feel like a puzzle, you can't
find your missing piece?
Tell me how do you feel?
Well I feel like they're talking
in a language I don't speak
And they?e talking it to me

So you take a picture of something
you see
In the future where will I be?
You can climb a ladder up to
the sun
Or write a song nobody has sung or do
Something that's never been done, do
Something that's never been done

So you don't know where
you're going and you wanna talk
And you feel like you're going where
you've been before
You tell anyone who'll listen but you feel ignored
Nothing's really making any sense at all.

*London calling"

London calling to the faraway towns
Now that war is declared and battle
come down
London calling to the underworld
Come out of the cupboard, all you
boys and girls
London calling, now don't look to us
Phony Beatlemania has bitten the
dust
London calling, see we ain't got no swing
Except for the ring of that truncheon
thing
The ice age is coming, the sun's zooming in
Meltdown expected the wheat is growing thin
Engines stop running but I have
no fear
Cos London is drowning and
I live by the water
London calling to the imitation zone
Forget it brother, you can got it alone
London calling to the zombies of death
Quit holding out and draw another breath
London calling and I don't wanna shout
But while we were talking I saw you noddin' out
London calling, see we ain't got no highs
Except for that one with the yellowy eyes
The ice age is coming, the sun's zooming in
Engines stop running the wheat is growing thin
A nuclear error but I have no fear
Cos London is drowning and I live by the river
Now get this
London calling, yes I was there too
An' you know what they said - well some of it was true!
London calling at the top of the dial
An' after all this,
won't you give me a smile?
I never felt so much a' like...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

 

.lonesome road.

 
 
 

11.12.2006., ponedjeljak

Izobličene misli.

Tisuce malih bogova silaze nocas skriveni u kisnim kapima
na moje lice padaju kao da se igraju zivota u koraku
smisljam pravu rijec za ono sto se naziva hod zatvorenih ociju
medju prste zapetljan zadnje cigarete dim cuva me od mene samoga
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
tisuce malih bogova silaze nocas skriveni u kisnim kapima
na moje lice padaju kao da se igraju zivota u koraku
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
neka mi..
neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice kao da me nikad nije..
nije bilo tu..
neka mi..
neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice kao da me nikad nije..
nije bilo tu..
kao da me nikad nije bilo tu...


Urban.

Image Hosted by ImageShack.us

Bespomoćan red misli koji donosi tišinu.
Red vapaja i praznih pogleda u daljinu.
Samo za moju dušu.
Oči se odmaraju od kičastih misli koji se roje.
Koliko red i nereda istovremeno.
Mrzim nestaloženost i mrzim prekid mojih, uredno poslaganih, večernjih misli.

Gledam u prljavu sliku tebe.
Od danas je postala nekako prljava.
Ponovo mi nudiš sebe.
Kako sebično.
(kao i sve od sebe)
Dragi PROdotes željela sam nas nazad.
možda sam krivo željela.
možda sam bila umorna od željenja.
od krivih želja i izbljedelik shema na starom blokiću.
I danas.
Ostvarilo se?
ne mogu ostaviti točku na kraj rečenice.
niti uskličnik...
iz razloga što sam još uvijek u svađi sa svojim mislima.
Nudiš mi nešto na dlanu.
Vidim, nije ispružen.
Tihim glasom zamolim te da ga otvoriš.
Polagano, mrzim iznenađenja, pogotovo ako su loša.
Nudiš mi nas.
Nudiš mi sebe nazad.
Nakratko.
Na par trenutaka.
I kraj.
Ponovo taj prokleti kraj.
Ne želim te na trenutak.
Ni tebe ni nas.
Zar uopće možemo biti mi u trenutku?
Nasmijem se.
Plačem.
Nemojte ostajati zbunjeni.
Kao dobra djevojčica zatvaram ti ruku i pravim se da je sve u redu.
"Ne hvala,dobijam"
Ne želim nas.
Ne tako, ne u tom obliku.
Nije ispravno.
A zar tebe nije sram?
Ponovo gledam kako tisuću i jednu stvar radiš na pogrešan način,
i opet, kao i svaki put dosada mi nije bitno,
i ponavljam si uzastupno da smo samo ljudi i da griješimo.
Griješiti na ovaj način?
Pružiti mi nešto pa oduzeti?
Zar da se vratiš nazad pa da ponovo odeš?
Previše sam ja gradila.
Ali tko zna, možda se nisam maknula dalje od temelja i armiranog betona.
I to ima svoje značenje.
(kako za koga)

Poslije par trenutaka vrtim si taj isti film u svojoj sobi.
Istina i laži na zidu svađaju se.
Tko je zapravo na mojoj strani?
Scenarij kreće ispočetka.
Ti.
Ja i ti.
JA kao JA.
i Ti kao Ti.
ja i ti zajedno.

trenutak.
odlazak.
ponovo gledaš preko ramena.
ovaj put preko desnog.
ne. ne i ne.

Gledam u nas.
Ako nastavim može se dogoditi milijun pogrešnih stvari,
ako odbacim glupe pomisli i odmaknem se od toga s ve će biti u redu,
ako odustanem nitko ne pati, nikoga ne boli (osim mozda tvoj ego; nevažno),
ako nastavim kršim obećanja,
ako odustane ja znam netko će već, jednom biti ponosan.
Ma netko,znaš, bilotko.
Proturječno?
Nenormalno?...možda.
Dobro?..sigurno ne.
Loše?...još manje.

Da ti pokažem moj svijet?
Kada bi me bar mogao razumjeti.
Samo tvoje želje,tvoje misli,tvoji razlozi.
Samo da osjetiš taj osjećaj a da ga ne možeš uhvatiti u ruku.
A osjećaji bježe,
ne možeš ih kontrolirati,
u istrošenim cipelicama cupkaš za njima,
na lijevoj nozi rana jer su cipele male,
malene kao i stvarnost,
pa se gušiš u njima,
nestajes i odumiru svaki osjećaji.
I krećeš se a ne osjetiš kretnje,
neki glupi osjećaj bespomoćnosti i odumrlosti.
Možda sam samo umorna.
Jer sve što izgubimo ponovo se vraća u mene i prerađuje se u snovima.
Ništa pametno.
Ništa posebno.
Samo.
Ništa.
Smiješ li se ponekad ili samo usne poprimaju oblik osmijeha.
Nostalgija i tuga.
Kovitlam se i oni upravljaju mojim osjećajima.
Podložnost.
Ne govori da uzmem kontrolu u svoje ruke.

Možda sam samo trebala zažmiriti,
prihvatiti ono što pružaš?
Možda sam trebala...
Ili možda nisam.

(jesi li ikada bio ponosan na mene?)

smijati se dušom.
lepršati poput našim starih silueta dok vjetar svira našu pjesmu.
možda više čak ni nije naša.
ako i je prepjevana je sti i pedeset tisuća puta.

Ti,moj mjeseče.
Izdaje te neonsko svijetlo zelenih očiju.
Iddaje te želja da me slomiš.
Prepoznat ću te slijedeći put,
I jednom.
Umrijet ću sama i čvrsto zatvarat ću oči,
možda i neću jer želim po prvi puta ležati tamo,
na dnu plave površine, sa otvorenim očima i gledati te ravno u oči i biti
mrtva-hladna.
Ali doslovno.
mrtva hladna.
Tu nema mjesta za osjećaje.
Jer ono što dira srce dira i um.

Izgubljeni raj.
Smrt je samo metafora koja produbljuje agoniju.

Pričam bezveze a i sam znaš istinu.

Pretvori se u što god hoces, ja te volim. Ponasaj se kako god hoces, ja te volim. Otiđi, vrati se, vrati se, otiđi opet, ja te volim. Primiti cu te sad, jucer, sutra, danas, prije 2 tjedna, za 2 desetljeca. Uvijek. Rasirenih ruku. I sretna sto me se i dalje sjecas.

Povratila sam san. Izlegla stav. Krhak i mlohav. Ali nov.
Davno izgubljeni san.
Neispunjeni.
Odmotah ga iz kutije.
Ponovo želim nas.
Ovaj puta na neko duže vrijeme.
ne vraćaj se bez bolje ponude.

novi stav?

Možda nas nikada i nije bilo?

Suicid razuma.
Srca.
I prljavih obećanja pregaženih novim koracima.

Hodaj tiho, na prstima.

Doviđenja.

Do skorog viđenja maleni.

Plakati zbog oproštaja.. uvijek. čak i kad je riječ o neopipljivoj stvarnosti..
zbogom.. doviđenja.. adio.. opet ćemo se mi susrest, prošlosti moja.
jer ti si polu-djeljivi dio mene.


Vrati se.
danas.
sutra.
jučer.
za desetljeće.
ja sam tu.




u 23:12||komentari (4)||na papir||#|| ^