*Lonely Maura*

olalalla..evo me doma...dobre volje sam odma...
lud je ovaj život...lud...
sve je vrijedno ovog osjećaja...
živim punim plućima, možda na pogrešan način...
ali život je ionako kratak..
čemu se štedjeti..
nešto graditi da bi sutra krepo...
uživaj koliko možeš...
kako hoćeš...
neumjerno...
zašto se stavljat u kalupe normalnih ljudi...
obrazovanje
muž
djeca
mirovina
zar to nije pomalo ispuhano...

učiš, ne učiš, svejendo ionako snalažljivost uvijek prevlada...
dobro aj bar neko obrazovanje reda radi...
ali prisili se bit umjetnik čak i ako nisi...
svatko ima jednog skrivenog u sebi..
njima je najluđe...
posvojiš si koje dijete ako baš hoćeš..
ionako je previše napuštene...
mjenjaš muškarce kad ti dođe i kako ti dođe..
bez ikakve formalnosti ovo ono..
jebeš to...

ma sad se malo zajebavam..
tko zna što mene sutra čeka...
bilo kako bilo...
tražit ću sreću...
u kalupima bez kalupa...
pa što me god usreći...
možda već sutra drukčije budem razmišljala...
ali trudit ću se bit hedonist,pogotovo u onom što mi jako godi...
ali želim živjeti...
plakati, smijati se, tugovati, vrištati, veseliti se...
želim bit svoja..
prvo sebe voli...
lako je onda druge..
kad zavoliš sebe...
SVI PROBLEMI SU RIJEŠENI...

Možda se činim nekad tužna i depresivna ali moje opće stanje je pozitivno...
ja u svemu mogu nać zadovoljstvo jer sam skromna što se tiče sreće...
daj mi bilo kakve ljubavi i milog ljudskog kontakta i ja sam zadovoljena...

A i kad pogledaš da si 24 sata sretan i zadovoljan, ne bi bilo zanimljivo,zar ne?

ja ponekad stvarno uživam u tugi i svim "negativnim" ljudskim osjećajima..
jer nađem i tu čar...
prelijepo je nekad isplakat dušu...
Ma ja volim osjećat...
sve osim bijesa, jer kad sam bijesna spremna sam učiniti svašta...
nagla...
takvu se volim..
zvuči glupo...ali fascinaram samu sebe..
odnosno ne samu sebe, nego me fascinira čovjek..a ja sam čovjek..
i nepoznam se... čovjek se nikad nemože u potpunosti upoznati..
nikad...
jer ljudska psiha je tako zanimljiva i začuđujuća...
i kad kažeš da nekog znaš u dušu, lažeš samog sebe jer nitko sebe dovoljno ne pozna..
a kamoli druge..
drugo je kontrola...
ali toliko je različitih životnih situacija i nek mi nekto odgovori može li sebi 100 % garantirat da će se tako i tako ponašat..
ja ne..
i to mi je super...

Koliko sam se "nasrala".... čitam i nekako mi se ne čini da sam ja pisala...a znam da jesam..eto koliko je to čovjek zanimljiv...
čovjekova psiha je ..ma ne nalazim riječ da opišem koliko joj se divim...
a tek je zanimljiva kad se počneš poigravat s njom..
ponekad jako zanimljivo..ponekad bolno...ponekad neprocjenivo ugodno...ponekad svakako...
a ja se poigravam i to kako...
i briga me ...
šta ima bit bit će...
ja sam buntovnik i neću se stavljat u ograničene kalupe...
ja ću radit ono što mi se radi..
pa makar me i skupo koštalo...
o vrijedi bit drukčiji...
vrijedi...
jer pravilo kojeg se držim je da treba živjet svaki dan kao da ti je zadnji...
jer tko zna je li..
i zašto se onda ne prepustit onom što ti godi..
zašto granice..
zašto ovo..zašto ono...
užiaj kako hoćeš i koliko hoćeš jer tvoj život je samo tvoj život i dan ti je u ruke da radiš s njim što hoćeš...i imaš to pravo...
i zato nemojte imat predrasude ljudi..
svi smo posebni i drukčiji...
a tko zna možda sam ja samo obična...
a moja psiha govori nešto drugo...
hm zanimljivo je to...
kako ONA zna bit zanimljiva...
i promjeniva...
i to je njena čar...

a možda sam ja danas samo neuračunljiva...

pišem, pišem i ima li ovo smisla, šta kažete...

a možda se ona samo danas igra samnom...

ma kurva je ta psiha..kurva...

nikad neznaš kad će te zajebat..

Kada strahovi i tjeskobe pocinju dominirati i upravljati necijim zivotom, kada ometaju obiteljski, drustveni i poslovni zivot, tada govorimo o anksioznim poremecajima. Psiholoski simptomi anksioznosti su pretjerana plasljivost i strepnja, osjecaj unutrasnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija, razdrazljivost, pojacana osjetljivost na buku, smetnje spavanja (tesko usnivanje, cesto budjenje tijekom noci, ruzni snovi), oslabljena memorija, cesto zbog oslabljene paznje i koncentracije. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjecaj nedostatka zraka ili otezanog disanja, osjecaj stegnutosti u prsima, suhoca usta, poteskoce pri gutanju, nelagoda u trbuhu, nadutost, ucestalo mokrenje, oslabljena seksualna zelja, sum u usima, osjecaj osamucenosti, trnci u nogama i rukama, drhtanje ruku. Simptomi anksioznosti pojavljuju se u skupini poremecaja koje nazivamo anksioznim poremecajima, medju koje spada i generalizirani anksiozni poremecaj, panicni poremecaj, posttraumatski stresni poremecaj i drugi.
Simptomi panicnog poremecaja mogu biti strah, lupanje srca, kratak dah i osjecajgusenja, osamucenost i nestabilnost, mucnina i zelucane smetnje, toplo ilihladno strujanje po tijelu, sum u glavi, drhtavica, osjecaj nestvarnosti,
osjecaj gubitka kontrole i ludila, strah od umiranja, znojenje, osjecaj propadanja kroz tlo. Pojedini bolesnici imaju samo neke od navedenih simptoma, a pojedini sve. Jakost i trajanje simptoma takodjer se razlikuje od bolesnika dobolesnika. Panicni napad moze trajati od nekoliko minuta do iznimno jednog sataili cak dulje. Napad mogu isprovocirati tvari koje pobudjuju sredisnji zivcani sustav, a najcesci ekscitator je kofein iz crne kave i "cola" pica.Nerijetko se javlja i nakon zlouporabe droga.

Ne nije uopće stvar u tome da sam usamljena, depresivna pubertetlija i da je ovo normalno raspoloženje. Sjebala sam se podosta, ne skroz ali poprilično.
Odmakla sam se od svih jer mi je potreban potpun mir, bez ikakvog suvišnog društva, pogotovo ne onog koje je u drugom stanju, još puno želja za izlascima, i kojeg boli kurac što proživljavam.
Čas mislim da je sve u redu, čas se slomim u trenu. Dovoljna je sitnica, mizerna sitnica da pokrene buru, ludilo, bjesnilo, da probudi vraga u meni.
Ne... nemam osjećaj krivice... ali to tako ide, sve ono što si nekad bio droga uništi ...
savjest se ponekad javi,ali brzo prođe jer te zaokupi ludilo s kojim se nosiš svaki dan.
I sad kad bi se trebala maknut nakon debele pouke, koja se manifestirala fizičkim i psihičkim putem, neznam koji je gori, ja je još više želim.
I nema nikog da se oslonim...
Nema nikog da mi pomogne...
Nema nikog da mu je stalo...
I jedna jedina stvar me u biti muči...
Bojim se,jer tko zna kako će sve ovo završiti..Toliko sam planova imala za sebe, a sa sprženim mozgom kako to napraviti. Jedina ispravna odluka je stati. Ali ja to nemogu.
Ja se neznam vratiti normalnom životu. U biti znam, ali neželim. Ma i nemam snage, motivacije. I tako se bojim jer tko zna kako će ići ovo. JA znam da ću posrnuti opet i da je sve ovo daleko od početka kraja.
A cijeli ovaj period je bio savršen...ali kad osjetiš posljedice, bilo kakve., zapitaš se što će biti samnom.
Kako će sve završiti neznam...samo želim neku svijetlu budućnost...hoću li je dočekati neznam...
I da, VJERUJEM U BAJKE...ali mislim da sam u pogrešnu zalutala ...
O kako je ovo daleko od početka kraja...
daleko...
daleko...
daleko...

A nekako, nije me briga...

Neće bit dobro. Neće jer sam skroz bespomoćna i ne nalazim riječi kojim bi opisala ovo stanje jer mi je mozak blokiran, sjeban, jednostavnije - glupa sam ko kurac i jako mi se teško pričat jer je mozgovne motore nemoguće upaliti.
Anksioznost... nadam se da se varam.
Neznam da li poći kod doktora ili pokušati si sama pomoći. Makla sam se od ljudi, jer nemam potrebu za društvom i sad jedino pomaže Normabel.
Umorila sam se već pisajući ovo, nemogu se skoncentrirat na pisanje i to me izluđuje.
Raspizdim se u sekundi. Tjeskoba oko srca. Strašno. Doslovno se mučim ovo napisati. Nemogu.

Dug oporavak slijedi ...
Neznam jel kraj svemu ovome ...
jer...
ja nemogu više...
nemogu više...
fizički ni psihički...
sve sam sjebala...
sebe sam sjebala..
teško se nosit s tim ...
teško...
osjećaš se kao da ti je netko komad mozga odgrizao...
jesam li dobila što sam htjela...
jesam..
jesam li sretna...
neznam ...
jer jednostavno moji osjećaji su postali prazni...
neznam hoću li nastaviti ..
a vjerovatno hoću čak i nakon prisilne pauze..
jer mi je JAKO potrebna..
valjda će se popraviti stanje..
Sve je otišlo k vragu...
jede me jede...
i ONA...za koju sam mislila da je moja srodna duša ponovno nađena..
sve je obična farsa bila...a kako i da bude nešto trajno kad smo sve što smo zajedno radile radile nesvjesno i u svrhu zabave..
Neznam ni sama kako sam podnijela razočaranje, a jednostavno je došlo. Pras !
Moji osjećaji jednostavno su upola nestali jednog trenutka, jednostavno se žaruljica upalila i ja sam shvatila da to nije to.
Jer nemože to biti to, ako se ti trudiš iz petnih žila i daješ nekome svu svoju ljubav i svaki svoj osmijeh koji je postao rijedak pokušavaš toj osobi uputiti a ne dobiješ upola toliko. Tako da nije puno boljelo, jednostavno sam shvatila da ne zaslužuje to što joj dajem i da moram ići dalje...iako je ona još uvijek tu i bit će još neko vrijeme, ali moja ljubav ograničena je na kapaljku, a s time i moje strepljenje, razumijevanje i sve vezano uz prijateljstvo, jer mnogo puta sam se opekla i nemogu si više to dopustiti, pogotovo ne sada.
U čemu je problem?
Zašto sve što radim loše ili dobro, vrati mi se tri put gore...
Jer istina je...
čim mi se počne nešto lijepo događati, beeem! Nestane u trenutku i to naglo, da što više zaboli. Jel ja sve uništim ili nešto drugo je u pitanju...
Da li me Bog kažnjava zbog toga što griješno pokušavam zatomit bol ponekad ..
ili zato što ponekad poželim se osjećat sretno i normalno među drugim ljudima...
ako je to moj grijeh najveći nek me odma vrag nosi u pakao...
Al kriva sam, kriva sam za sve što mi se događa...
Lažem samu sebe..
ma bit će sve ok...
izvuć ću se ja...

Nisam nestala! Tu sam ! Tu sam ! Jesam se malo otuđila, ali ne od vas nego od same sebe. Jer blog je oduvijek bio moja ispušna daska, moj dnevnik, moj prijatelj i žalosno je da ga kad ulovim slobodnog vremena umor nadvlada.
Ludo ljeto, ludo ljeto. Ali da mi netko u zamjenu za njega ponudi mirnu sobicu s nekim do kog mi je stalo i obrnuto, ne bih trenutka razmišljala.
Umorna, o da umorna pomalo od svega. Ali tempo i okolina nikad neće dopustiti da posrnem, i tjerat će me tjerat dokle god ne budem jaka 100 % reći NE.
A mislim da ću se načekat do tog perioda.
Ali ne žalim se, živim i uživam. Iako sve nosi svoje posljedice. Kao npr. konstantan fizički umor popraćen psihičkim, samo njega je lakše potisnut.
No, još malo...kojih mjesec dana i onda se nadam odmoru. Anđelčić kaže da sam umorna i da je dosta, a vražićak i dalje tjera, tjera, crpi energiju.
I tako mi treba netko, jako, jako, jako... I spremna sam čekati i čekam već dugo, ali baš mi treba netko tko će mi pokazati da mu je bar mrvicu stalo. I treba mi netko ponajviše da se uvjerim da sam još uvijek spremna pružiti ljubav u što sam debelo počela sumnjati, jer kako pružiti ljubav drugome uopće kad je nemožeš prvenstveno pružiti sebi.