01 Krizno stanje uma
Brojim polagano dane do diplome. Šezdeset i tri dana i dobit ću papir sa svojim imenom kao potvrdu da odradio sve svoje akademske dužnosti. A što onda? Imam šezdeset i tri dana da saznam.
Londone, koji si ti bezglavi životni jahač.
Što da radim s diplomom s područja književnosti. Snovi da pišem su nekako potonuli još kada sam na drugoj godini čitao Thomasa Manna, a u potpunosti se izgubili iz vida kada sam svoju dušu sročenu riječima, na papiru predao svojoj Divi. Nasmiješila se iz pristojnosti , ali u njenim smaragdnim očima sam vidio riječi: „Ne mogu ti uzvratiti tu ljubav.“ Nakon toga je išetala iz moga života istim onim vrckavim hodom kojim je i ušetala. Zaključio sam da moja duša ljude prestravljuje. Nisam bio spreman ostati sam.
Zazvonio mi je alarm na mobitelu što je značilo da imam deset minuta da potpuno spreman budem ispred zgrade, jer će za otprilike jedanaest minuta Edha doći po mene, za trinaest minuta će mi reći da sam patetičan i da se prestanem sažaljevati , jer ću joj minutu prije toga obznaniti da ću se baciti s mosta.
Edha je izašla iz svog automobila i pogledala u ruksak pokraj mojih nogu.
„To je sve što nosiš?“ klimnuo sam odsutno. „Za 7 dana?“ ponovno sam klimnuo.
„Zapravo.... Ostavi me na mostu. Odlučio sam se danas baciti s mosta.“ gledala me hladno, a zatim ošamarila. Nikada me prije nije ošamarila.
„Patetičan si. Prestani se sažaljevati.“ Pogledao sam na sat. Moja su predviđanja bila točna. Prošlo je 13 minuta od alarma.
„Gdje me vodiš?“ pitao sam je čvrsto stiščući svoj ruksak rukama.
„ U kuću na osami.“ rekla je kao da se podrazumijeva.
„Zašto?“
„Jer si depresivan i u krizi. Treba ti neki kick da se vratiš u normalu.“
„A gdje su Phillip i J.T.?“
„J.T. priprema diplomski, a Phillip ne voli osamu.“
„Ne volim ni ja.“
„Ali tebi je nužna, a njemu nije.“
„Varaš se.“ pogledala me s podignutom obrvom. „Nisam depresivan, a nisam ni u krizi.“
Ništa nije rekla na to već je pogled prikovala za cestu. Nije mi vjerovala i nisam je krivio. Ni sam si nisam vjerovao. Već mjesecima nisam izlazio pod izlikom da pišem diplomski. Edha me redovito posjećivala, a J.T-ja i Phillipa sam viđao jednom tjedno kada su dolazili više iz navike nego želje. Postao sam nesnošljivo društvo. Činjenica je da već dugo nisam bio onaj kojeg sam poznavao. Godinama je već trajao proces mog začahurivanja u poznatu mi rutinu jednostavnog, suštinskog postojanja.
Pronašao sam smisao u pisanju diplomskog o onom istom krvniku mojih spisateljskih snova, nesretnom Thomasu Mannu. Gledao sam sebe kao Tonia Kroegera, neshvaćenog i otuđenog od svijeta. Tonieva Helga je postala moja davna Diva, nedohvatljiva i dio svijeta od kojeg sam bio otuđen.
Gledao sam u kapljice što su se slijevale niz prozor suvozačevog sjedala.
„Phillip i J.T. misle da sam lud.“ Edha je vagala riječi koje je planirala izreći. Zaključio sam to prema načinu na koji je grizla lijevi kut donje usnice. Lagano, ali ubrzano. Prije to nikada nije radila, vjerovatno jer je mislila da sam prije bio stabilniji nego sada.
„Iskreno?“ progovorila je nakon minute šutnje.
„Jedino od tebe, Edha, očekujem iskrenost.“
„Da. Misle da si lud, ali... i ja to mislim. Mislim da si skrenuo s uma.“
„Pošteno.“
„Ne govorim ovo jer smatram da je pošteno da ti to kažem. Govorim ovo je smatram da je opravdano to što mislimo.“
„I misliš da će me odvlačenje na osamu vratiti na tračnice?“
„Ne.“
„Zašto me onda vodiš?“
„Jer mislim da... ako budeš tamo, možda osvijestiš tko si sada, pa da se možeš pomaknuti s te mrtve točke. U bilokojem pravcu.“
„Ja znam tko sam.“
„Ne znaš, ali i to je nešto što moraš osvijestiti.“
„ZNAM TKO SAM, EDHA!“ zaustavila je auto.
„Ne deri se na mene, Londone! Živiš kao biljka u svom stanu, ne pališ svijetla preko noći neko sjediš u mraku, ne javljaš se nikome, isključio si telefon, a kada netko od nas dođe, jedva da progovoriš par rečenica. TO NIJE NORMALNO. Brinemo se i očajni smo. Ne znamo što učiniti. Ovo je poslijednja opcija, a ako ovo ne upali, odustat ćemo.“
Ostat ću sam. Pisao ili ne pisao.
