četvrtak, 26.01.2006.
BRZOPLETOST
1. UVOD
Koliko puta smo se uhvatili da smo brzopleti u donošenju nekih odluka. Ponekad je potrebno stati, duboko udahnuti nekoliko puta i dobro razmisliti da li bi trebali našto učiniti ili reći. Često nakon što učinimo nešto brzopleto, tek kasnije shvatimo da je naš glavni problem bio baš u toj brzini i nepromišljenosti. Pravi problem javlja se tek kada vidimo da je kod nekoga brzopletost uvijek prisutna, i to u čovječjem najvažnijem i najspecifičnijem segmentu – govoru. Često te osobe toga nisu niti svjesne, a njihov govor im postaje problem jer ih okolina stalno opominje da govore sporije, laganije, razumljivije... U ovom seminarskom radu pokušat ću opisati nekoliko terapija brzopletosti koje uvelike mogu pomoći osobama s tim velikim problemom.
2. DEFINICIJE BRZOPLETOSTI
U govornoj patologiji način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, prijelazima s jedne misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje, nemogučnošću razrade osnovne ideje, obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji, prisutne su poteškoće koncentracije na bitno, a sve to najčešće manifestira u usmenom govoru. Takav tip govora u govornoj patologiji naziva se brzopletost. Prema D.A.Weissu «brzopletost je poremećaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezične neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije.» Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.
Prema American Speech-Language-Hearing Association brzopletost je karakterizirana brzom i/ili nepravilnom govornom brzinom, neumjernom netečnosti i često ostalim simptomima kao što su jezične ili fonološke pogreške i deficiti pažnje. Da bi identificirali brzopletost moramo slušati govor osobe koja ne muca. Dokazi za poremećaj tečnosti (za onaj koji nije mucanje) i neumjerenu netečnost bio bi predstavljen kod osobe koja ima sljedeće:
- ne zvuči tečno, tj. ne djeluje jasno kako želi nešto reći ili što želi reći
- ima neumjerene razine «normalne tečnosti» kao što su revizije
- ima malo ili uopće nema jasno fizičko naprezanje u govoru
- postoje popratna ponašanja.
Brzopletost, odnosno nepravilan govor je prisutan u govornika koji ima jedan od sljedećih faktora:
- priča «prebrzo» i to ostavlja dojam da kaže previše slogova u minuti
- zvuči «smiješno»
- ima pauze koje su prekratke, preduge ili stavljene na neprikladno mjesto
Prema Kenneth O.St.Louis, Lawrence J.Raphael, Florence L.Myers i Klaas Bakker brzopletost je sindrom karakteriziran govornom brzinom koja je ili jako brza i nepravilna ili oboje.
3. KLINIČKA SLIKA KOD OSOBA KOJE SU BRZOPLETE
Klinička slika izgleda ovako:
- neorganiziran jezik i konverzacijske vještine
- ograničena svjesnost kod same osobe da ima poremećaj ritma
- postoji poboljšanje kada se osobu upozori da uspori ili obrati pozornost na svoj govor
- kod dužih riječi ispuštaju slogove
- to je govor koji je jako teško razumijeti
- u obitelji je postojalo nekoliko rođaka koji su mucali ili bili brzopleti
- socijalni ili glasovni problemi koji su rezultat simptoma brzopletosti
- nemogućnost učenja nije rezultat manjka inteligencije
- nestašan rukopis
- distraktibilnost, hiperaktivnost ili ograničena pažnja
- teškoće auditivne percepcije
4. KAKVO JE DIJETE S BRZOPLETOŠĆU?
To je obično neuredno, simpatično, nemirno, vedro, otvoreno dijete. Vrlo teško prihvaća norme okoline. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati ili staviti na se uobičajene dijelove odjeće. Svaka igra mu brzo dosadi. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, ne slušaju što im se govori. Zaboravljaju zadaće, knjige i sl. Budući da se govor uči slušanjem, djeca brzopletaši i govor nauče aproksimativno, budući da na njega nikada nisu obraćala dovoljno pozornosti. Govor je savladan površno pa se često polaskom u školu iskristaliziraju i druge smetnje, a najčešće smetnje čitanja i pisanja. Djeca najčešće nisu svjesna svog poremećaja, dapače, ona su jako otvorena i komunikativna. Zbog tih osobina roditelji u rijetkim slučajevima prepoznaju ovaj poremećaj, tako da se djeca s brzopletošću logopedu najčešće javljaju zbog nekih drugih problema (neispravan izgovor određenih glasova koji je roditelje zabrinuo jer se dugo zadržao u govoru i sl.). Zbog svoje kompleksnosti, rad s djecom sa sindromom brzopletosti dugotrajan je i iziskuje mnogo strpljenja.
5. KAKO SE DIJAGNOSTICIRA BRZOPLETOST?
Prije početka terapije važno je osobu koja misli da je brzopletaš ispravno dijagnosticirati. Poželjno je konzultirati se s terapeutom oko dijagnostike. Proces procjenjivanja je obično opsežan i može zahtijevati dvije ili više terapija. Isto tako može zahtijevati procjene ostalih stručnih osoba, kao što su učitelji, psiholozi ili neuropsiholozi. Procjenjivanje bi trebalo uključiti razmatranje problema tečnosti, ali i postojeći jezični, izgovorni ili socijalni problem. Ako je brzopletaš u školi bilo bi dobro dati mu sveobuhvatan test (npr. matematički, čitanje i pisanje) i čak test inteligencije. Dijagnoza bi trebala dati da li je brzopletost prisutna ili ne, i da li su još koji problemi prisutni kao što je mucanje, jezične teškoće ili teškoće u učenju.
6. TERAPIJE BRZOPLETOSTI
Jedan od početaka terapije je reducirati govornu brzinu, iako im to nije lako ostvariti.
Weiss vjeruje da je u većini slučajeva djetetovom mucanju prethodila brzopletost. On daje nekoliko savjeta pri terapiji:
1. Osoba se treba fokusirati na samosvijest. Većina brzopletaša nije svjesna tog problema, pa im možemo pomoći tako da ih snimimo na audio ili video vrpcu i pustimo im da je slušaju ili gledaju.
2. Brzopletašima je beskorisno govoriti da uspore. Weiss preporuča pljeskanje za naglasiti slog, kao i poželjno ponašanje po modelu. Također i terapeut mora usporiti govor.
3. Froeschels (1946.) je preporučio čitanje riječ po rijec na glas. I to npr. tako da se preko teksta stavi papir te se otkrije samo željena riječ.
4. Što se tiče testova uobičajen je test artikulacije, kao i DAF sistem kod sporijeg načina govora da svlada artikulaciju.
5. Uobičajena je loša memorija, te se zbog toga preporuča pričanje i prepričavanje priča te kasnije unošenje sve više i više detalja. Ako je potrebno mogu se koristiti i sličice.
6. Za reduciranje impulzivnosti i distraktibilnosti mogu se koristiti vježbe opuštanja i vizualnog zamišljanja.
7. Neki brzopletaši imaju problema sa motornom koordinacijom, ritmom i govornom melodijom. Ovdje mogu pomoći različiti ritmički i govorno prozodijski obrasci.
8. Tipični su poremećaji čitanja i pisanja. Preporuča se učiti pisati pisanim slovima, a ne tiskanim slovima. Također se pomaže sa osoba napiše priču od jednog paragrafa, i kasnije se ta priča pročita i prepriča, te se proba sa pričom od jedne strane.
Kod brzopletaša je obično prisutan velik broj simptoma, pa se kod njih prvo radi na rješavanju onoga što je najviše poremećeno, a zatim brzina govora.
St.Louis daje nekoliko prijedloga za terapiju:
1. USPORAVANJE BRZINE GOVORA
Usporavanje, više nego ostali ciljevi, može utjecati na cijelo područje simptoma brzopletosti. Ovo se može činiti lakim, ali terapeuti moraju voditi računa da je brzopletašima mnogo teže postići prosječnu brzinu nego osobama koje nemaju tih problema. Terapeuti također moraju biti svjesni da se brzina govora pojačava u nekim emocionalnim situacijama. DAF sistem je ponekad i od pomoći pri usporavanju brzine govora. Druga strategija je da se upozori kada naiđe brzi govor, te da bi osoba trebala ponavljati za terapeutom kako da sporije govori. Isto tako, terapeut može dati «kaznu za brzu vožnju», tako da osobi pomogne sjetiti se da uspori govor. Brzi govor se može i snimiti i zatim transkribirati u pisanu formu – bez razmaka između riječi – da bi se naglasilo koliko su potrebne pauze između fraza i riječi.
2. POJAČAN NADZOR
Brzopletaši moraju naučiti nadzirati svoj govor. Mnogi od njih nisu u stanju razmišljati o svojem govoru, pogotovo kada nemaju motiva da ih potakne da paze na svoj govor. Naučiti osobu da nadzire svoj govor nije lako; sposobnost zamišljanja i promatranje osobe su potrebni za uspjeh i učinkovitost. Sve strategije brzine zahtijevaju pojačan nadzor. Analizom video ili audio vrpce možemo utvrditi mjesto na kojem nije bilo nadziranja. Terapeut može prpremiti audiovrpcu sa primjerima njihovih najgorih, upitnih i najboljih primjera govora, i zatim im pomoći da usvoje slušanje te kazete nekoliko puta na dan da bi poboljšali nadzor.
3. UPOTREBA ČISTE ARTIKULACIJE
Usporena brzina ili učenje nadzora nad svojim govorom obično učinkovito djeluje u jasnijem govoru. Ako nije tako, potrebne su dodatne terapije. Sistematične poremećaje artikulacije trebalo bi ispraviti konvencionalnim terapijama artikulacije. Često su te pogreške krivo ocijenjene kao prioritet terapije. Ako je tako, terapija brzopletosti bi trebala biti usmjerena da se naučeno integrira u govorni uzorak. Ponekad je potrebno vježbeti kratke rečenice da bi se izvukao najbolji kompromis između nejasnog, brzopletog govora i točnog o neprirodnog govora.
4. UPOTREBA PRIHVATLJIVOG, ORGANIZIRANOG JEZIKA
Jezična terapija se upotrebljava ako gore navedene strategije nisu bile dovoljno efektivne. Više sintaktički prihvatljive rečenice i usklađene naracije bi dobili kad bi počeli sa jednostavnim, kratkim rečenicama te postupno krenuli prema dužim, kompleksnijim rečenicama. Terapeut može transkribirati neke od brzopletih iskaza, te ga tražiti da to ponovi, ali samo bitne riječi za iskaz. Isto tako mu se može dati da istakne sadržaj poruke, i zatim i formu te poruke.
5. INTERAKCIJA SA SLUŠATELJEM
Brzopletaši obično trebaju više vježbati govor u interakciji sa ostalim sugovornicima. Vježbanje bi trebalo početi sa pravilima za tzv.turn-taking kao što su: govori dok tvoj partner sluša, zatim slušaj dok on govori. Na kraju, brzopletaš može iskoristiti period dok ga slušatelj pita da li je razumio ili da li treba ponoviti.
6. PRIRODAN GOVOR
Brz govor, nepravilna brzina isto kao i usporen govor daju dojam neprirodnog govora. Kada se to dogodi, preporučamo učenje na obraćanje pažnje trajanja slogova i na intonaciju glasa.
7. SMANJIVANJE NEFLUENTNOSTI GOVORA
S obzirom da mnogi brzopletaši i mucaju, pretpostavljamo da će im se dati i jedna od terapija za mucanje. Preporučamo sa nefluentnost govora bude zadnja faza u govoru za terapiju, pogotovo ako brzopletaši malo ili uopće ne mucaju.
7. ZAKLJUČAK
Ovo su bili neki od ciljeva terapije, ali ima i mnogo drugih simptoma koji ovim metodama nastaju ili se smanjuju. Nadam se da je ovaj seminarski rad dao barem mali uvid o problemu brzopletosti kao i o nekim terapijama koje se primjenjuju.
LITERATURA
www.mnsu.edu/comdis/kuster/cluttering/ddaly.html
www.speechpathology.com/askexpert/display-question
www.mankato.msus.edu/comdis/kuster/cluttering/ddaly.html
www.stuttersta.org/brochures/br_clutt.html
www.hld.hr/stranice/poremecaji.shtml
- 09:41 -