luda_krava

moja autobiografija


moja autobiografija bitno se razlikuje od moje autobibliografije u kojoj sam svojim (ne)djelima izdao:
od poezije i drame do triologije, prijatelja, neprijatelja, pa i domovine, ako je možda od mene nešto posebno očekivala.

rodio sam se slučajno, iskoristivši napukli pršljen precizne lančano-matematičke diobe, nakon godina preobličavanja, od tamo nekakva hermafrodita amebe. na udivljenje je potomcima što sam odmah krenuo u suvišnom pravcu, iako me svijet ugledao između dva rata, pa mi je time oteta mogućnost da se rodim između tri, četiri ili možda čak nokon ratova.

danas živim bez veza, neki kažu da je to življenje "bez veze". ne slažem se s nasiljem, ubojstvima, samoubojstvima... ali, ne zbog toga što je to možda ružno, nemoralno itd., nego naprosto, čemu žuriti kad je smrt u svakom slučaju domet i obaveza.

jasno, od pokretnina nemam ništa, jer su mi nakon preboljelih bubuljica otpale dlake s jezika, pa nikako da dobijem novčanu dozvolu za upravljanje vozilima. a i šta bi mi to kad imam autobiografiju od 100 konja.

tokom školovanja, a i življenja, pred mojim nosem prodefilirala je na svjetskoj životnoj pozornici šarena četa profesora. učili su me kako je kralj tomislav (drugi dan nakon 23. rođendana) imao proljev, kako je kleopatra brijala vlastite dlake, kako je rijeka nil dobila ime po nilskom konju... a kad sam se u praksi prvi put suočio s telefonom i pisaćim strojem, mislio sam da balzamirana kobra sikće tempiranoj bombi.

življenju su me učile ledi cice (u slobodnom vremenu kad u luci nije bilo brodova) i voćni sokovi od vinove loze, šljive i neke južnoafričke biljke koju urođenici upotrebljavaju za svetkovina umjesto raketa.

u najranijoj mladosti želio sam postati pilot..., ali izbacili su me iz škole. onda sam naumio u pomorce, a postadoh podoficir; pa sam želio biti nogometaš, a postao sam pomorac; onda sam htio biti pjesnik, a postao sam isljednik (ili kako se to kod nas popularno kaže - megre ili ben kvik); zatim sam želio biti nastavnik, a postao sam profesionalni muzičar; pa sam se uputio u službenike, a završio kao nastavnik; tada sam se naljutio i počeo komponirati, pa sam postao novinar; onda sam počeo pisati roman i postao kompozitor; zatim... kao što i sami vidite, nikako nisam mogao postati ono što sam želio...

bilo je još nekoliko htijenja i postajanja dok se na kraju nisam prestao svađati sam sa sobom, pa i razgovarati. dotuklo me to što sam u redakcijskom kolektivu nastojao sebe odgojiti u pravdi, istini i čovječnosti, ali nesretna tradicija neostvarenih želja ponovo se umiješala - proglasiše me humoristom. evo se sad odlučih da budem humorista i lijepo vas molim - nemojte me slučajno proglasiti misliocem, jer mi je već svega dosta...

da, žena sam se uvijek bojao (tko se zla ne bi bojao). i bog ih se bojao. sjetite se samo kako je stvarao ženu. dijeleći, dao joj je dva uha, dva oka, dvije ruke, dvije dojke, dvije noge, a onda se uplašio i prestao dijeliti parno...

ali nisam se ja u životu samo bojao. i volio sam. volio sam oguljene zelene naranče i potopljene dirigirane podmornice s malo leda; prezirao ljude bez etikete "prije upotrebe opsovati", mrzio oguljene zelene podmornice i potopljene dirigirane naranče bez leda;
i smijao se činjenici da se u zahodu najbolje i najviše stvara.

na kraju sam izgubio nekoliko svojih ja i danas mi je ostalo novostečeno "ja", spremno za ljude, a po nesreći i za nesreće (pušim sve vrste cigareta).

haug