U doba kad nam radna mjesta gube i dragi ljudi, a ne netko iz novina, čini se nevažna tema o tome da li je novac taj koji nas motivira na rad. Poprilično je uznemirujuće na tržištu radne snage, mnogi se odričemo ideala i struke samo za tih par kuna koji nam oblače djecu i plaćaju račune. I čini se da je novac i jedino za što radimo te da su nam druge dimenzije posla posve nevažne.
Maslowljeva hijerarhijska teorija motivacije odlično objašnjava zašto je to tako. Teorija je u svojoj osnovi nastala 1943. godine, a razvijala se i modificirala u Maslowljevim radovima 1954. godine i 1970. godine. Još uvijek se smatra najpopularnijom, najpoznatijom, najšire prihvaćenom teorijom motivacije i to isključivo iz razloga što je jednostavna i prva u razmatranju tog fenomena. Njenu važnost ne umanjuje činjenica o nedostajanju jasnih i konzistentnih znanstvenih potvrda njezinih osnovnih postavki. Ni jedna rasprava o motivaciji ne može zaobići tu teoriju i ona je još uvijek prisutna i u najnovijim istaživanjima.
U njenoj osnovi nalazi se jednostavna teza o frustraciji i deprivaciji potreba kao osnovnoj poluzi njihovog aktiviteta i djelovanja na ponašanje.
Maslowljeva hijerarhijska teorija motivacije pretpostavlja dvije stvari:
-da je pojavljivanje neke potrebe obično uvjetovano prethodnim zadovoljavanjem neke druge «važnije» potrebe
-da se nijedna potreba ili želja ne mogu promatrati izolirano jer je svaka povezana sa stanjem zadovoljavanja ili nezadovoljavanja drugih potreba.
Maslowljev model razrađuje klasifikaciju pet nivoa ljudskih potreba:
1. Fiziološke potrebe su osnovne potrebe za održavanje ljudskog života (hrana, voda, toplina, stanovanje, san)
2. Potrebe za sigurnošću su potrebe za sigurnošću od fizičke opasnosti i oslobađanjem od straha gubitka posla, stana, hrane, imovine…
3. Potrebe za povezivanjem ili prihvaćanjem su socijalne potrebe čovjeka kao društvenoga bića
4. Potrebe za štovanjem su potrebe dostojanstva, samopoštovanja, priznanja, kompetentnosti, potrebe autonomije, odgovornosti i postignuća, nezavisnosti i slobode. Tu spadaju i sve one potrebe koje su usmjerene na osiguranje određenog socijalnog statusa i njihovim podmirenjem nastaju zadovoljstva kao što su moć, ugled, status i samouvjerenost.
5. Potreba za samopotvrđivanjem je žudnja da netko postigne ono što je sposoban postati (realizacija vlastitih potencijala i razvoja čovjeka). Maslow to objašnjava konstatacijom da «čovjek mora da bude ono što može da bude».
Prioritet u zadovoljavanju imaju potrebe nižeg stupnja (pri dnu piramide), pa one imaju i jaču motivacijsku snagu. Potrebe višeg stupnja se javljaju kada se zadovolje djelomično ili u potpunosti potrebe nižeg stupnja. Kada se jedan skup potreba zadovolji, ta skupina potreba prestaje djelovati kao motivator. U pravilu su potrebe nižeg stupnja zadovoljene u većoj mjeri od potreba višeg stupnja.
Maslow priznaje dominaciju materijalnih faktora u trenutku kada su nazadovoljene egzistencijalne potrebe. Uočava se svojevrsna sklonost davanja prednosti i isticanja «materijalističke motivacije» i općenito zadovoljavanja potreba nižeg stupnja nad «društvenom motivacijom». Upravo su i brojne kritike na njegovu teoriju usmjerene na tu dosta fiksnu pretpostavku zadovoljenja potreba nižeg stupnja kao neophodnom uvjetu zadovoljenja potreba višeg stupnja. Naime, količina materijalnih dobara koja ulaze u hipotetsku konstrukciju «zadovoljenja egzistencijalnih potreba» ne mogu se objektivno utvrditi i u današnjem svijetu ovise o individualnim percepcijama i aspiracijama.
Još uvijek je praksa naših poduzeća (kada ih promatramo u sferi motiviranja rada) usredotočena isključivo na razmatranje plaća kao glavnoga faktora veće motivacije. Pri tome se zanemaruju i druge mogućnosti motiviranja kao što su kreativniji rad, veća sloboda i odgovornost, humanizacija odnosa i sl.
Naravno da se plaća ne može zanemariti jer bismo tada otišli u drugu krajnost. Upravo prostor za veće plaće se nalaze u kreativnijem radu, autoritetu, odgovornosti i stvaralaštvu i to na svim nivoima u poduzeću. Kroz povećanje plaće kao posljedica se očekuje bolji, kvalitetniji, kreativniji rad.
Prije svega, treba znati da je novac najstariji i najuniverzalniji način motiviranja za rad i da plaća, bez obzira koliko je njeno značenje za individualnu egzistenciju, predstavlja društveno priznanje individualnih sposobnosti i zalaganja, i važnosti odnosa u raspodjeli za ukupne odnose i položaj čovjeka u društvu te da predstavlja samo jedan faktor u sklopu niza drugih koji određuju motivaciju za rad.
I na kraju, dok se svi trsimo da naše fiziološke potrebe kao i potrebe za sigurnošću budu zadovoljene nadam se da nećemo prestati sanjariti o poslu koji nam pruža mogućnost samoaktualizacije.