Grižnja savjest
Grižnja savjest je "super" osjećaj. Potvrđuje da nešto nije u redu sa onim što radimo. Postavlja se pitanje temeljem čega grižnja savjest zna da nešto nije u redu?!?!? Kako je tako pametna?!?! Grižnja savjest je nešto što nam kaže da ne radim stvari sukladno odgoju i vjerojatno sukladno društvenim normama. Netko bi mogao zaključiti da je grižnja savjest ono što nas diže iznad životinja. Nisam baš sklon to tako gledati jer je Životinja u nama uvjek tu i čeka svoju priliku.
Anyway moja priča o grižnjoj savjesti je puno prizemnija. Kad sam počeo vezu sa Njom grižnja savjest se pojavila nakon prvog seksa i ponavljala se nakon svakog (mog) orgazma. Čim bi se spustio sa postorgazmičkih visina ona bi došla. Kako sam se sve više zaljubljivao u nju tako je postajala sve naglašenija. Zajedno sa produbljivanjem grižnje savjesti počeo se javljati sve veći strah da ću biti uhvaćen. Suprotno općem vjerovanju nisu svi nevjerni muževi skloni razoriti brak - nije im to namjera. Nemože se niti reći da ih nije briga. Jednostavno to je tako. Ne mogu reći da Ženu nisam volio dok sam to radio. Samo sam volio još nekog - Nju.
Da bi cijeloj toj priči dodao još jednu dimenziju moram reći da sam osjećao i drugu grižnju savjest. Kad sam bio sa Ženom imao sam osjećaj da varam Nju. Tako da sam počeo Ženu izbjegavati (u biblijskom i svakom drugom smislu). Naravno da nemožeš uvjek bježati i da se tu i tamo nemožeš izvući bez da je povrijediš. Ali kad god sam mogao izbjeći izbjegavao sam.
Dakle polako je za mene ta veze postajala kombinacije paničnog straha, grižnje savjesti, ljubavi (2x) i užitka. Ne nužno tim redom. Panika je bila proporcionalna ljubavi. Što sam je više volio više sam patio ... Glupo? Želio sam pričati o tome sa Njom, ali je izričito tražila da ne spominjem Ženu. I što sad? Mogao samo je povrijediti pričanjem o ženi ili sam mogao šutiti. I odabrao sam šutnju. E sad mogao sam šutiti i patiti ili učiniti što ono što kukavice rade. I odabrao sam skrivanje. Odjednom sam imao važnija posla od nje. Badmington, igrice, društvo sa posla ... Da li sam bio sretan zbog toga? NARAVNO DA NE! Volio sam je. Ali jednostavno nisam znao što učiniti. Ona je sa druge strane to sve skupa šutke trpila. Nije ništa govorila. Nije kritizirala. Nije zahtjevala. Nije vikala. Plakala je, ali sama. To je naravno bio početak kraja jer krčag ide na vodu dok se ne razbije. Da je ona vikala, zahtjevala, kritizirala ili što slično ja bi vjerojatno ispričao u čemu je problem i možda bi rješili situaciju. Ovo naravno nije pokušaj da se objasni kako je bilo koji dio ovoga njena krivica. Ja sam se skrivao, ne ona. Ali samo kažem ...
Sa vremenom sam shvatio da je Ona ono što želim. Nije da sam se odrekao Žene. Samo sam želio i Nju. Bilo je kasno...
|
