patnje jednog novog werthera.........
Iako je prošlo puno vremena....
Bio sam neki dan na kavi s Njom...
Znam da je prošlo dosta vremena, i znam da sam pričao da mi više nije stalo do Nje, barem ne na način na koji ću bilo kome priznati, ali...
Uvijek postoji ovo ALI! Očito je u čovjekovoj prirodi da u svemu nađe neku sumnju. No, da nastavim... Kao što rekoh, našao sam se s Njom na kavi neki dan. Želio sam da se to dogodi već dosta vremena, ali nikako nisam imao hrabrosti pokušati realizirati to. No, napopsljetku sam skupio snage i pozvao ju, što je ona, na moje iznenađenje, objeručke prihvatila.
I tako, tražimo mi mjesto da se zasjednemo, da ja konačno krenam sa svojim ispitivanjem. Zadnja prilika da saznam stvari koje me muče. Samo sa nadam da će htjeti sa mnom razvovarati o tome...
Eto, konačno se mi smjestimo, naručimo, i ja lagano krenem u potragu za bilo kakvim objašnjenjem, bilo kakvom naznakaom da je ipak sve završilo na najbilji način... da ništa drugačije nije moglo biti...
No naravno, nikad ja ne dobijem što želim, pa zašto da onda i ovaj put bude drugačije. U svojim se je odgovorima toliko zapatljala, da se je i sama sebi počela smijati, ali ipak se nije dala pokolebati, nije htjela priznati da mulja, laže, izmišlja... Jak je duh u toj curi, svaka joj čast!
Ali nije ni bitno. Zapravo me ni nisu zanimale sve te stvari. Ono što me je zanimalo, imam li Ona još imalo povjerenja u mene. I bitno je da sam na to ja dobio svoj odgovor!
No još se nešto dogodilo na toj kavi, ono što nikako nisam predvidio... Probudili su se u meni osjećaji za koje sam mislio da sam ih pokopao. Vrijeme provedeno sa Njom, u razgovoru između nas dvoje samih, podsjetilo me na sve ono što sam volio kod Nje!
Taj Njezin smirujući osmijeh, od kojeg odmah vrijeme kao da uspori i naprosto uživa u čaroliji. Taj njezim pogled od kojeg mi srce zatreperi, pogled pun radosti ali i tuge istovremeno. U njezinim očima mogu se jednostavno izgubiti, zauvijek. Sekunda postaju minute, minute postaju sati, sati dani, a dani godine,
Premda sam se sjetio svega što sam prošao zbog Nje, raj i sreću, ali više pakao i bol, ali u tom mi trenutko to nije bilo važno! Bio sam ponovno onaj isti ja koji bi učinio sve, samo da imam tu čast i biti u Njezinom zagrljaju!
Tih par sati brzo je prošlo, ja sam morao na autobus, ona na vlak! Dogovorili smo kavu za drugi put, odlazeći svaki na svoju stranu.
Jučer je zapao i prvi snijeg. Pošto Božić i sve oko toga na mene ima negativan utjecaj, lagano su se u meni počele buditi one mračne misli..., nezadovoljesto, tuga, sjeta, bol,... Opet su mi počela navraćati sječanja na svaki bolni trenutak koji sam u životu doživio.
Žalosno je što je to kod mene vrijeme oko Božića, vrijeme kad su svi sretni i radosni, svi se vesele... Koja ironija. a šta'š, takav je moj cijeli život, ironičan i sarkastičan!
Čudim se sam sebi što još imam ovo malo valje da se borim protiv toga!
Da.... čudim se!
