patnje jednog novog werthera.........
Zašto (ne)volim Božićno vrijeme.....
priznajem, malo sam pijan.... malo više....
ali, prošlo me to već...
nego... bliži se TO vrijeme... Božić.... Nova godina....
Ustvari... nije to blagdansko vrijeme koje me vraća u prošlost, nego snijeg... prokleti snijeg koji sa svojim kristalnim pahuljicama prekriva krovove, stazu, i stari jablan gdje sam prvi put poljubio svoju prvu pravu ljubav....
Volim je još i sad! Rekao sam to tada, kažem i sad! Volim je, i uvijek ću je voljeti! Nije da ću sad patit cijeli život za njom.... neeee, uopće nije stvar u tome... Stvar je u tome da će ona uvije zauzimati posebno mjesto u mom srcu,
a snijeg i Božićno vrijeme je ono koje me uvije sjeti na nju, i sve što je tada bilo!
Prvi osjećaj kad znaš da nekoga voliš?! To sam tada doživio! Neopisivi osjećaj!
Tada sam imao sve... Ona je bila kao dio mene, njezini su me roditelji odmah prihvatili i voljeli, njezinog puno mlađeg brata obožavao sam poput sina...
Idila u mom životu!
Dvije godine kasnije, otprilike u isto vrijeme, doživio sam i krajnju suprotnost!
Prekinuli smo, i meni se tada srušio cijeli svijet! Ništa mi više nije bilo važno u životu, želio sam samo nju! A nje nije bilo!
Bilo mi je svejedno, mogao sam i umrijeti!
Naravno, vrijeme je učinilo svoje i polagano, ja sam dolazio sebi. Stvarno je trebalo proći puno vremena da bi ja konačno opet bio spreman komunicirati
sa njom. Ali sada je sve u redu! Opet smo dobri, komuniciramo normalno. Istina, jako se rijetko vidimo, ali nema više one neugodnosti među nama...
No ipak, bez obzira na sve, koliko volim, toliko i mrzim Božić, i sve ovo vrijeme oko njega. Jel, koliko mi ono prije predstavljalo sreću, tako me
sad još podsjeća na nesreću i na najnesretnije dane u mom životu!
