Ljubav pokreće svijet, ali očito moj ne.......

"Nakon što sam izašla iz depre sve je bilo super. Stvari su krenule na bolje, bila sam sretna. No sada, imam osjećaj da opet klonem i ulazim u depru. Opet se osjećam manje vrijednom, izoliranom, odbačenom. Jednostavno se viđe ne mogu s tim nosti. To je sve previše za mene. Imam filing da su svi oko mene sretni i zadovoljni. Svi osim mene. Dok iznosim svoje osjećaje i misli na komdad papira puno mi je lakše nego sve to držat u sebi. Ali svejdno se nisam nikom izjadala, nitko ne zna za te moje probleme. Moram sve to sama prolazit. Nemam s kim pričat o tome.
Opet sam dobila osjećaj da ja svojima smetam i da bi im bilo bolje bez mene. Mnogo problem bi nestalo da me nema. Imam filing da me nitko ne primjećuje, nitko ne obraća pažnju na mene. To me užasava, smeta i dovodi do ludila.
Polako shvaćam da bi moja mama bila srenija bez mene, da joj ja smetam, da sam joj od malena bila teret kojeg nikako da se riješi. Skužila sam da ona ništa dobro ne misli o meni.
Kad smo bile od Melite sam došla do tog zaključka. Melita je najme psihologinja kod koje me je mama odvela.
U jednom trenutku Melita je mamu pitala što joj se sviđa kod mene. Nestrpljivo samočekivala odgovor. Zanimalo me što će mama reći. Nastupila je minuta šutnje, koja je sve rekla.
Mama me samo pohvalila kako sam dobro obavila posa ski učiteljice i to je bilo sve.
Tog trenutka nisam shvatiula kako nije imala što ljepo reći o meni, pa je to rekla.
Mnogi će mislit kako sam luda i da trebam potražit stručnu pomoć.
Ali ja se sojećam odbaćenom, ne voljenom, izoliranom, neprihvaćenom. ....."

"Živim u snovima, previše se zanosim u svojoj mašti i fantaziji. Ali onda se osjećam slobodnom, sretno, zadovoljno. Jedino u mašti mogu imat ono što želim, za sada. Ko zna, množda nakon nekog vremena se sve to pretvori u stvarnost. Nikad se ne zna. A do tada ću i dalje maštati i samo maštati bez prestanka"

Da li ste ikada stajali pored osobe koja vam se svidja ili pricali s njom??? Ona vas je gledala kao prijatelja a vi ste htjeli nesto vise od samog prijateljstva. Koliko puta vam se to dogodilo??? Bili ste joj tako blizu ali tako daleko od njezinog srca. U takvoj situaciji ostajemo jaki nadajuci se da ce se to promijeniti, da ce nas zamjetiti, da cemo nac put do njezinog srca. Prolaze mjeseci a nista se nije promjenilo, sve je ostalo isto. Jedan dio nas polako pocinje klonut i prihvaca da medu nama nece bit nista vise od prijatelja, a drugi dio nas se i dalje nada da ce nas zamijetiti i da cemo biti zajedno. Ova druga polovica pobjedjuje i mi pocinjemo zivjeti u fantaziji, u masti. Zivimo u snovima, u nerealnom svijetu i ne vidimo stvarnost. Nakon nekoliko mjeseci se budimo iz tog dubokog sna i kada shvatimo stvarno stanje stvari pocnemo klonut, zatvaramo se u sebe. Srce nam pukne u tisucu komadica i kada se to desi tesko ga je ponovno sastaviti. Tada shvatimo kako je ljubav komplicirana i bolna. Obecajemo si kako se to vise nece ponoviti, kako cemo iduci put biti pazljiviji i oprezniji. Ali to je pusto obecanje koje necemo izvrsiti.

Sretan Uskrs svima.

ja sam u austriji na skijanju i ovaj tjedan necu pisat post

SRETAN USKRS


pozz

kisss

Kao i sve tako i mene muči ljubav
ljubav moze biti tako prekrasna, lijepa, divna, ali često zna pokazat svoje drugo lice koje je katastrofično
to drugo lice nitko ne voli. ono boli, na lice nam tjera suze, razbija nam srce na tisuću komadića, povlaći nas u sebe same, osjećamo se prazno, usamljeno, često znamo biti po par mjeseci u depresii radi toga
zaboravljamo kako je bit sretan, kako je to kad se smijemo, kada nas obasja slap sreće
to za nas više ne postoji, okrenuli smo leđa sreći, sada znamo samo za tugu, patnju, bol, to nas dovodi do propasti, zaboravljamo prijatelje, ne izlazimo, zarobljeni smo u svom mračnom svijetu iz kojeg ne izlazimo.... i tako to traje nekoliko tjedana, mjeseci.....
i onda sretnemo jedno predivno biće, osjetimo leptiriće u trbuhu, na licu nam se pojavi osmijeh, u nama se probudi nada da je to onaj pravi, da je drugačiji od svih, da nas on neće razočarati i da zbog njega nećemo patiti....
napokon izađemo iz svog mračnog svijeta punog boli, patnje i tuge. tom svijetu smo sada okrenuli leđa i ne mislimo mu se vratiti, ne opet... pomislimo kako je napokon sreća na našoj strani, kako je napokon došao na nas red da budemo sretni i zadovoljni, dobili smo priliku da opet volimo. i tako ta sreća traje mjesec-dva, a onda se sve sruši. ta osoba koju smo smatrali drugačijom od svih, koja nas neće povrijediti, nažalost pokazala je upravno suprotno od naših uvjerenja i očekivanja, baš ona nas je povrijedila, zabila nam nož ravno u srce, gurnula nas u svijet tame i boli....
tada se povlačimo, počinjemo trunut iz nutra, pokušavamo sakrit tu bol, ali nam ne uspijeva. previše nas boli da bi mogli samo preć preko toga, zaboraviti to, jednostavno ne možemo. hladnoća nam obuzme srce koje toliko voli, ta ljubav se polagano gasi, nestaje, ali ostavlja duboki trag koji ostaje zauvijek.