Kao i sve tako i mene muči ljubav
ljubav moze biti tako prekrasna, lijepa, divna, ali često zna pokazat svoje drugo lice koje je katastrofično
to drugo lice nitko ne voli. ono boli, na lice nam tjera suze, razbija nam srce na tisuću komadića, povlaći nas u sebe same, osjećamo se prazno, usamljeno, često znamo biti po par mjeseci u depresii radi toga
zaboravljamo kako je bit sretan, kako je to kad se smijemo, kada nas obasja slap sreće
to za nas više ne postoji, okrenuli smo leđa sreći, sada znamo samo za tugu, patnju, bol, to nas dovodi do propasti, zaboravljamo prijatelje, ne izlazimo, zarobljeni smo u svom mračnom svijetu iz kojeg ne izlazimo.... i tako to traje nekoliko tjedana, mjeseci.....
i onda sretnemo jedno predivno biće, osjetimo leptiriće u trbuhu, na licu nam se pojavi osmijeh, u nama se probudi nada da je to onaj pravi, da je drugačiji od svih, da nas on neće razočarati i da zbog njega nećemo patiti....
napokon izađemo iz svog mračnog svijeta punog boli, patnje i tuge. tom svijetu smo sada okrenuli leđa i ne mislimo mu se vratiti, ne opet... pomislimo kako je napokon sreća na našoj strani, kako je napokon došao na nas red da budemo sretni i zadovoljni, dobili smo priliku da opet volimo. i tako ta sreća traje mjesec-dva, a onda se sve sruši. ta osoba koju smo smatrali drugačijom od svih, koja nas neće povrijediti, nažalost pokazala je upravno suprotno od naših uvjerenja i očekivanja, baš ona nas je povrijedila, zabila nam nož ravno u srce, gurnula nas u svijet tame i boli....
tada se povlačimo, počinjemo trunut iz nutra, pokušavamo sakrit tu bol, ali nam ne uspijeva. previše nas boli da bi mogli samo preć preko toga, zaboraviti to, jednostavno ne možemo. hladnoća nam obuzme srce koje toliko voli, ta ljubav se polagano gasi, nestaje, ali ostavlja duboki trag koji ostaje zauvijek.
Post je objavljen 02.04.2007. u 21:51 sati.