"Nakon što sam izašla iz depre sve je bilo super. Stvari su krenule na bolje, bila sam sretna. No sada, imam osjećaj da opet klonem i ulazim u depru. Opet se osjećam manje vrijednom, izoliranom, odbačenom. Jednostavno se viđe ne mogu s tim nosti. To je sve previše za mene. Imam filing da su svi oko mene sretni i zadovoljni. Svi osim mene. Dok iznosim svoje osjećaje i misli na komdad papira puno mi je lakše nego sve to držat u sebi. Ali svejdno se nisam nikom izjadala, nitko ne zna za te moje probleme. Moram sve to sama prolazit. Nemam s kim pričat o tome.
Opet sam dobila osjećaj da ja svojima smetam i da bi im bilo bolje bez mene. Mnogo problem bi nestalo da me nema. Imam filing da me nitko ne primjećuje, nitko ne obraća pažnju na mene. To me užasava, smeta i dovodi do ludila.
Polako shvaćam da bi moja mama bila srenija bez mene, da joj ja smetam, da sam joj od malena bila teret kojeg nikako da se riješi. Skužila sam da ona ništa dobro ne misli o meni.
Kad smo bile od Melite sam došla do tog zaključka. Melita je najme psihologinja kod koje me je mama odvela.
U jednom trenutku Melita je mamu pitala što joj se sviđa kod mene. Nestrpljivo samočekivala odgovor. Zanimalo me što će mama reći. Nastupila je minuta šutnje, koja je sve rekla.
Mama me samo pohvalila kako sam dobro obavila posa ski učiteljice i to je bilo sve.
Tog trenutka nisam shvatiula kako nije imala što ljepo reći o meni, pa je to rekla.
Mnogi će mislit kako sam luda i da trebam potražit stručnu pomoć.
Ali ja se sojećam odbaćenom, ne voljenom, izoliranom, neprihvaćenom. ....."
"Živim u snovima, previše se zanosim u svojoj mašti i fantaziji. Ali onda se osjećam slobodnom, sretno, zadovoljno. Jedino u mašti mogu imat ono što želim, za sada. Ko zna, množda nakon nekog vremena se sve to pretvori u stvarnost. Nikad se ne zna. A do tada ću i dalje maštati i samo maštati bez prestanka"
Post je objavljen 29.04.2007. u 01:35 sati.