First time that I caught fire

Obavijest

Želim vas odmah na početku obavijestiti kako mijenjam ime. Više se jednostavno ne osjećam kao Lizzy Daniels. Novo ime piše u postu, a i u boxu, tako da se ne iznenadite. Od sljedećeg ću vam posta pod tim imenom ostavljati komentare. Uživajte...



Bilo je sve mračnije, sve hladnije. Odjevena samo u neku haljinicu koju sam nosila na domjenku, smrzavala sam se. Hladnoća mi je poput lopova ulazila u kosti i mišiće, ostajući tamo namjerno, kao da želi da se smrznem. On je bio ispred mene, hodajući zatvorenih očiju i mrmljajući neku melodiju. Izgledao je kao da mu je potpuno udobno, kao da sjedi ispred nekog kamina u kojem se vatra upravo razbuktala. Bila sam ljuta na njega iz više razloga. Prvo, nisam znala kamo me vodio ni zašto me tamo vodio, a bilo je sve očitije i da mi u neće to reći sve dok se ne smrznem. Drugo, na sebi je imao kožnu jaknu punu zakovica, koja je izgledala i više nego toplo. Naravno, kao i ostatak muškog roda na ovoj planeti, nije ni primijetio da mi je koža poplavjela, pa se tako nije ni potrudio ponuditi mi je.
« Stoj!» odjednom je rekao, previše oštro za moj ukus. Preneraženo sam ga pogledala, a zatim skrenula pogled u svoje noge, koje sam posve nesvjesno smjestila u blato. Pogledao me je i opet rekao samo jednu jedinu riječ:
« Bravo.» stajali smo tamo, usred šume, nekoliko minuta, dok ja nisam konačno izgubila živce i malo preglasno upitala:
« Dovukao si me ovamo usred noći, i to ledene, ako smijem dodati.» znakovito sam pogledala u svoje naježene ruke. « Zašto?»
« Mislio sam da nikad nećeš pitati.» zafrkantski se nakesio i pokazao svoje bisernobijele zube.
« Pa?» opet sam viknula, osjećajući sve manje simpatija prema ovom dečku.
« Čekaj, reći ću ti, ali prvo ti moram nešto dati.» podigla sam obrve, trudeći se fiksirati ga pogledom i dovesti do ruba živaca.
« Možeš spustiti obrve, znam što pokušavaš.» ravnodušno je rekao skidajući jaknu. Pružio mi ju je. Iznenađeno sam ga pogledala.
« Stvarno misliš da ti je ne bih dao?» pomalo posramljena, zabuljila sam se u smeđu hrpu neidentificirane kože i uzela je.
« Hvala.» , tiho sam promrmljala. Iako sam izbjegavala pogledati ga u oči, imala sam osjećaj da se zadovoljno podsmjehuje.
« Dakle, hoćeš li znati zašto smo tu?» rekao je, prstom mi podižući bradu kako bih ga pogledala u oči.
« Naravno.» rekla sam, primjećujući njegov neobični naglasak. On je odavao da je Edmund stranac, a mene je zanimalo sve o njemu.
« Otkud si?» upitala sam ga, grijući se u njegovoj jakni.
« Skandinavac.» neodređeno je rekao, vadeći iz stražnjeg džepa svojih izblijedjelih traperica nekakvu malu bočicu, punu grimizne tekućine.
« To nije nacionalnost.» podbadala sam ga, želeći saznati što više o njemu.
« Norvežanin.» opet je rekao.
« Zar nisu oni plavokosi?» pogledala sam njegovu zagasito smeđu kosu, nijansu svjetliju od crne.
« Slabi geni.» hladnokrvno je rekao, tresući staklenu bočicu.» Pradjed po maminoj strani bio je Indijanac.» iako sam prvo bila iznenađena, takav mi se odgovor činio savršeno logičnim.
« Aha.» jednostavno sam rekla kad mi je ponestalo inspiracije za daljnja pitanja o njegovom porijeklu.
« Paula?» odjednom je upitao, pretražujući pogledom šumu.» Imaš li drugo ime?» zbunjeno sam ga pogledala pokušavajući mu na licu pročitati šali li se on sa mnom možda. Izraz mu je bio savršeno miran, izgledao je nestvarno, kao mramorni kip. Shvativši njegovu očitu ozbiljnost, odlučila sam mu reći.
« Bluebell.» nezadovoljno sam promrsila pokušavajući iz glave izbiti značenje te riječi. On se zadovoljno nasmijao i sklopio ruke na prsima.
« Znao sam da je nešto sramotno.» opet se zdušno nasmijao i nečujno usnama oblikovao ime Bluebell (hrv. Bluebell- zumbul).
« Nije smiješno...» procijedila sam pogleda uprta ravno u njegove oči. Primaknuo mi se toliko blizu da sam čak i u mraku mogla savršeno vidjeti svaku crtu njegova lica.
« Zapravo i jest. Sad bar znam kako ću te zvati.» cerek mu nije silazio sa lica. I koliko sam god u tom trenutku mrzila taj cerek i to arogantno lice, nisam se mogla oteti dojmu da mi se Edmund zapravo sviđa. Napokon, dao mi je svoju jaknu i ostao nasred šume u kratkim rukavima.

*****
Vrtio mi je pred nosom malu staklenu bočicu. Iako ju je mjesečina tek na trenutak obasjala, shvatila sam što je u njoj. Krv joj se prelijevala stjenkama, mutila se praveći virove unutar bočice. Male, krvave virove. Polako sam progutala bolnu knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu. Krv je mirisala toliko slasno...gadila sam se sama sebi.
« Zašto mi to radiš?!» ljutito sam ga upitala odgurujući tu nesretnu stvar čim dalje od sebe. Na licu sam mu pročitala zbunjenost, nerazumijevanje,
« Idem odavde!» viknula sam, demonstrativno se okrenuvši. Za sekundu se stvorio kraj mene i položio mi ruku na rame.
« Ne razumiješ.» reče. Povukao me natrag ne tratinu, rukama mi pritišćući ramena kako bih sjela na panj. Čučnuo je kako bismo bili u ravnini i rekao:
« Što ne razumijem?!» očajnički sam upitala, pribojavajući se da sam zaglavila sama usred šume sam nekim manijakom.
« Malo prije si rekla kako još nikada nisi bila gladna.» gledao me ravno u oči. Zacrvenila sam se od siline tog pogleda.
» Je li to istina?» malo je popustio pogled. Potvrdno sam kimnula. Lice mu je preplavio izraz olakšanja. Odmaknuo se od mene i ushodao čistinom.
« Ne razumijem što se događa, što želiš od mene.» rekla sam mu i pošla prema njegovoj visokoj, gotovo nestvarnoj prilici. Stao je i pogledao me ravno u oči, gotovo kao da me preklinje.
« Želim da...» zastao je. « Želim da popiješ ovu krv.» teatralno je izvukao bočicu iz džepa i položio mi je u ruku. Prestrašena, kao da me opekla, bacila sam je na meku mahovinu i prestravljeno ga pogledala.
« Ti nisi normalan!» uzviknula sam i potrčala prema rubu šume. Trčala sam brzo, bila sam gotovo dio vjetra. Iako mi je uši preplavio nevjerojatno jak zvuk strujanja zraka, čula sam ga iz sebe. Odjednom mi je val boli preplavio tijelo, i prije nego sam se snašla, ležala sam na tlu, a kraj mene je ležala neka mlada djevojka, vjerojatno moja vršnjakinja, i rukom masirala čelo.
« Zabila si se ravno u mene!» povikala je i usput bolno jauknula. Nisam znala što raditi; nastaviti trčati ili joj pomoći. Instinktivno sam joj pružila ruku i promrmljala:
« Žao mi je, jako mi je žao. Ja sam Paula Ramone.» ljutito me pogledala. Nevoljko je pružila ruku i spustila je u moju.
« Vanja Miller.» rekla je uz kratak jauk. « Zašto si tako trčala?» upitala je radoznalo probadajući me svojim bistrim očima.
« Ne pitaj. Neki idiot me namamio u šumu i sad hoće da pijem krv.» zvučalo je gore nego u mojoj glavi. Vanja je kratko kimnula, a tada se dogodilo nešto čudno. Pogled joj je odlutao negdje iza moje glave. Odjednom je raširila oči, široko se osmjehnula i povikala:
« Edmunde!» skočila je na noge i potrčala mu u zagrljaj. I njegovo se lice razvuklo u široki osmijeh. Nekoliko su sekunda stajali tako zagrljeni, kao stari prijatelji koji se nisu vidjeli godinama. Ne vjerujući svojim očima, brzo sa ustala sam mokrog tla i potrčala prema čistini.

Ovo je urota, sve je urota..., mislila sam.

« Stoj!» drugi put u manje od sat vremena čula sam isti uzvik koji sam sada i predobro poznavala. No ovaj put se nisam zaustavila.
« Blue, čekaj!» vikao je snažnim glasom. Osjećala sam se kao da me vjetar doziva. Nastavila sam trčati iako sam znala da postoji jako velika mogućnost da se, zahvaljujući svojoj nemogućnosti sudjelovanju u ijednom sportu osim plivanju, spotaknem. Osjećala sam Edmundov glas kako dolazi do mene. Uskoro je u trku vodio jedan jako dugi monolog.
« Uskoro ćeš biti g-gladna.» rukom sam udarila u neku šibu i ogrebla se. Jako me peklo, ali se ja nisam htjela zaustaviti.
« I naravno, potražit ćeš pomoć u koloniji. A oni će ti dati krv. Naravno, neće biti lj-ljudska, ali će biti...drogirana.» stala sam kao ukopana. Unatoč dugotrajnom trčanju, nisam uopće bila umorna. Jedna od blagodati vampirizma. Osjetila sam njegovu prisutnost kraj sebe. Samo je stajao, tu i tamo dopuštajući svojoj ruci da udari u moju.
« Drogirana?» zbunjeno sam upitala okrećući se prema njegovom lijepom licu. Tužno je kimnuo glavom.
« Zato si toliko ostao ovdje?» upitala sam polako shvaćajući što se događa.
« Da. Već godinama pokušavam Rafaelu reći što se ovdje događa, no on si to ne želi priznati. Zato ovdje i ima toliko vampira. Vidiš, ovdje se već godinama krv drogira kako bi se mlade vampire navuklo na nju. Oni, naravno, ništa ne sumnjaju, ali se polako navuku. I tada jednostavno ne mogu otići.»
« Zato si me doveo ovdje, u šumu?» upitala sam ga osjećajući se grozno zbog svog ponašanja ranije. Kimnuo je glavom.
« Činilo mi se da ćeš ti poslušati što imam reći. Znao sam da ćeš razumjeti. » tiho je rekao i u ruku mi položio staklenu bočicu. Odjednom je iz šume izletjela Vanja, potpuno mirna, kao da uopće nije trčala.
« I njoj si pomogao?» upitala sam pogledavši Vanju. Ona je samo kimnula glavom.
« Spasio mi je život. A sada ja njemu pomažem spašavati ostale.» nasmiješila se. Zagledala sam se u grimiznu tekućinu.
« Kako si došao do nje? Do čiste krvi?» uzdahnuo je.
« Ušuljao sam se u Gabrielovu sobu i uzeo krv koja još nije prerađena.»

Gabrielovu?!

Nešto se u meni prelomilo. Gabrielu sam vjerovala!
« On t-to radi?» upitala sam ne vjerujući. Vanja i Edmund su samo tužno kimnuli glavama. Prestrašeno sam podigla bočicu. I taj je trenutak morao doći. Prislonila sam hladno staklo na usne. Miris iz bočice me opio. Ubrzo sam na usnama osjetila nešto toplo. Krv, na usnama sam osjetila krv. Zadrhtala sam i zatvorila oči, a tada me toplina potpuno preplavila. Jedino što sam još osjetila bio je pogled crnih očiju na svom licu.

Moonlight Breeze

Šuma je bila manja no što sam očekivala, no mnogo, mnogo tamnija. Mjesečina nije dopirala do tla kroz guste grane borova i starih hrastova. Nisam znala što očekivati, no bila sam sigurna da je ovo loša ideja. Pogledom sam pratila Evan koja je bez riječi vodila našu malu kolonu. Zrak je bio toliko neugodan...mislila sam da će mi nos od hladnoće otpasti. Promotrila sam malu sovu koja je sjedila na debeloj grani. Okrenula sam se kako bih vidjela gdje je Gabriel. On je tupim pogledom cijelo vrijeme buljio u jednu točku, ne odmičući pogleda od nje. Čudila sam se kako uspijeva ne pasti. Odjednom, potpuno neočekivano, začula sam glasove. Ne jedan ili dva, već cijelu skupinu glasova. Bilo je i muških i ženskih, a jedina im je zajednička značajka bila što su svi bili prekrasni. Slušajući ih, udaljene i tek slabe odjeke njihove prave ljepote, stala sam i zatvorila oči. Kao da mi je more baršuna milovalo um... Iz sanjarenja me prekinuo Gabriel:
« Stigli smo!» rekao je i rukom pokazao na proplanak udaljen petnaestak metara. Ne znam što sam očekivala, ali ovo sigurno nisam. Hrpa teenagera rasprostrla se po smaragdnoj travi, svaki na svojoj strani, i zadovoljno čavrljala. Bili su okruženi hrpom fenjera koji su im obasjavali nevjerojatna lica. Svaki od njih bio je prekrasan na svoj način...neki su bili crnokosi, neki riđe kose; no svi su imali jednu stvar zajedničku: njihova snježnobijela koža odudarala je od zelenila te ih činila samo još nestvarnijima...
« Hej, stigli su!» iznenada je povikao nježni ženski glas koji je pripadao djevojci koja je sablasno podsjećala na Snjeguljicu iz Disneyeva crtanog filma. Pogledi desetak mladih ljudi podigli su se prema meni. Odjednom sam se osjećala tako izgubljenom, samom, izloženom ; samo sam čekala da mi se otvori tlo pod nogama. Visoki dečko duge valovite smeđe kose naglo je ustao i prišao nam:
« Pretpostavljam da si ti Lizzy.» rekao je odmahnuo glavom u mom smjeru. Nisam znala je li ljubazan ili izaziva, pa sam samo dvaput kimnula glavom.
« Xavier.» pružio mi je svoju veliku šaku. Oprezno sam mu pružila ruku, svjesna toga da ostali bulje ko telad u šarena vrata.
« Čovječe, u životu nisam upoznao nekog sa manjim dlanom!» široko se nasmijao i zadubio svoj prodorni pogled u moje prste. Evan me odjednom primila za ruku i čvrsto odvojila od
Xaviera. Povela me prema ostalima, pažljivo grabeći pustim tlom. Njeni su koraci odjekivali šumom kao da smo same. Nakon par sekundi koje su se činile kao vječnost, stajala sam ispred šest dečki i četiri cure, čija mi je imena Evan napamet izrecitirala. Zapamtila sam imena samo troje njih: Snjeguljica se zapravo zvala Anabelle, dečko kratke, gotovo bijele kose Arthur, a djevojka gustih crvenih uvojaka Nelle. Ostali, čija sam imena zaboravila, pozdravljali su me sa širokim osmjesima na licima. Za oko mi je odmah zapeo dečko raskuštrane crne kose koji me pozdravio sa nešto manje oduševljenja. Izgledao mi je nekako drugačije od ostalih, no nisam znala zašto...

Jednostavno je drugačiji, pomislila sam i potpuno ga smetnula sa uma.

*****

Vrijeme je prolazilo, a ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Društvo je bilo potpuno zabavno, opušteno. Xavier se pokazao glavnim zafrkantom, mogao se usporediti čak i sa Evelyn. Uživala sam sve više, i sve ih bolje upoznavala. Anabelle je bila izuzetno simpatična, odmah sam joj poželjela biti prijateljicom. Pažljivo sam ih sve promatrala, uzbuđeno istraživala njihova blijeda lica koja su bila još čarobnija sad dok su im plameni jezičci, koje smo zapalili kako bismo se ugrijali, milovali lica. Bilo je očito kako je jedna djevojka iz društva Xavierova sestra- imala je iste vesele, rasplesane bakrene oči i dugu kestenjastu kosu. Iako je izgledala sretno, bila sam pomalo zbunjena.

Njoj ne može biti više od trinaest godina, pomislila sam. Kakav život...sa trinaest godina biti vampir...

« Znaš, nju je preobrazio njen brat.» odjednom sam čula duboki glas desno od sebe. Okrenula sam se i ugledala onog dečka kuštrave crne kose. Gledao je u onu istu djevojčicu i na usnama zadržao tužni osmijeh.
« A da?» upitala sam više za sebe, odjednom se osjećajući pomalo neugodno. « Kada je to bilo?»
« Prije dvjestotinjak godina.» ravnodušno je rekao, a ja sam se zagrcnula.

Dvjesto godina?!

« Opa.» , bilo je jedino što sam mogla reći. Glupo, ali jedino.
« Lijepa je.» tiho sam rekla. Samo je tužno kimnuo glavom.
« Koliko si ti već dugo vampir?» bio je izravan, probadao me velikim crnim očima. Zagledala sam se u njegovo prekrasno lice. Iako nije bio najljepši vampir kojeg sam ikada vidjela, bio je najposebniji, odmah sam to znala. Zračio je. Izvio je svoje grimizne usne u drhtavi osmijeh.
« Oko mjesec dana...više niti ne brojim.» rekla sam, prilično sigurna da se i sama smiješim. Podrugljivo se nasmijao. Blijedo sam ga pogledala.
« Nešto je smiješno?», upitah.
« Mjesec dana....» odmahivao je glavom. « Kladim se da nisi još ni bila gladna.» opet me onako pogledao, kao da mu iz očiju isijavaju nekakve radioaktivne zrake.
« Nisam, ne. « iskreno sam rekla, skrećući pogled u vatru.
« A ti? Koliko si dugo ti vampir?» bio je moj red za pitanje, i to sam iskoristila. Teško je uzdahnuo.
« Oko osam godina. Ovdje sam šest godina.» rekao je to nekako melankolično, a ja nisam znala što pitati. On je prekinuo šutnju.
« Koliko imaš godina?» pitao je gledajući Evan koja se hrvala sa Xavierom i cijedila mu kupinov sok iz obližnjeg grmlja u kosu.
« Petnaest i pol. U desetom sam mjesecu trebala navršiti šesnaest.»
« Trebala? Zar ljudi ne dolaze ovamo kako bi imali priliku navršiti šesnaest? Zar se ne nadaju?» pogledao me kao da mi pokušava čitati misli. Nisam znala što reći.
« Ne nadam se.» odjednom sam izustila. I to je bila istina. Prestala sam se nadati par dana nakon dolaska u koloniju. Bila je prepuna ljudi koji su u njoj bili godinama. A ja sam dovoljno pametna da shvatim da je nemoguće vratiti se u čovjeka. To je bio samo paravan, kolonija je postojala samo kako bi olakšala prihvaćanje. To sam mu i rekla, a pobjedonosni mu je smiješak zaplesao na licu.
« Bravo. Ti si prva koja je shvatila.» reče. « Znaš, odavde se ne mora otići.»
« A da?» zainteresirano sam upitala. Pogledao me.
« Ja sam bio preobražen kao sedamnaestogodišnjak. Saznao sam za ovo mjesto i odlučio probati. Naravno, nakon par dana shvatio sam što je posrijedi. Obratio sam se Rafaelu, koji je
bio, blago rečeno, iznenađen. No, dogovorili smo se da ću ostati i pomoći mladima, koji sve više pristižu, da se prilagode.» završio je svoj teatralni monolog i zabljesnuo me osmijehom. I baš kada sam se spremala izvaliti bujicu pitanja, neki je genijalac povikao:
« Hajdemo igrati istine ili izazova!»

****

Iako sam tu igru oduvijek smatrala bezveznom, previše djetinjastom da bih je zaigrala, nisam ni smatrala koliko je vampirska verzija nje opasnija od ljudske.
« Dakle, društvo,» rekao je Xavier, strijeljajući me pogledom, « it's showtime!» agresivno je zavrtio bocu. Kako je igra odmicala, sve sam više i više shvaćala pravila. Igra se zapravo vrti oko istine, a ako kažeš laž, dobiješ izazov. Nakon mnogo izgovorenih laži i dobivenih izazova, boca se zaustavila na meni. Podigla sam pogled do osobe koja me je morala pitati. S druge strane boce bio je onaj crnokosi dečko i veselo mi je mahao.
« Edmund pita Lizzy!» veselo je razglasio, kao da su drugi slijepi. I dalje sam gledala Edmunda, koji nije htio odvratiti pogled od mene.
« Koga si ostavila iza sebe?» oštro me upitao kao da mi baca vatru u lice. Xavierova me sestra gledala blijedo, kao da ne vjeruje svojim ušima.
« Edmunde, znaš da to ne smiješ pitati!» šaptom je uskliknula, pogledom ga preklinjući. Nisam znala što to sada znači. Bila sam potpuno zbunjena, ali ljudi oko mene nisu bili. Prestravljeno su gledali Edmunda razjapljenih gubica.
« N-ne razumijem što to znači.» promrmljala sam. Izraz lica nije mu se promijenio.
« Krivi odgovor.» rekao je, pokazujući prstima brojku jedan. « Vrijeme je za moj izazov.» slatko se nasmijao, pokazujući mi rukom da mu priđem bliže.
« Znaš da ne smiješ!» povikao je Xavier, oštro ga gledajući. Evan je sjela pokraj mene, pritisnuvši mi ruku na zemlju. Xavier je sada stajao s moje druge strane, no Edmund se nije dao. Prišao mi je bliže, bez ikakvog problema istrgnuvši moju ruku iz Evanine. Agresivnim je pogledom prkosio Xavierovim očima boje rastaljenog zlata. Vukao me prema šumi, nije dao da se otrgnem. Zagledala sam se u njegovo veličanstveno lice. Imao je oči crne kao vranino perje; a upravo su mi one sada govorile neka se ne bojim.