Moonlight Breeze

Šuma je bila manja no što sam očekivala, no mnogo, mnogo tamnija. Mjesečina nije dopirala do tla kroz guste grane borova i starih hrastova. Nisam znala što očekivati, no bila sam sigurna da je ovo loša ideja. Pogledom sam pratila Evan koja je bez riječi vodila našu malu kolonu. Zrak je bio toliko neugodan...mislila sam da će mi nos od hladnoće otpasti. Promotrila sam malu sovu koja je sjedila na debeloj grani. Okrenula sam se kako bih vidjela gdje je Gabriel. On je tupim pogledom cijelo vrijeme buljio u jednu točku, ne odmičući pogleda od nje. Čudila sam se kako uspijeva ne pasti. Odjednom, potpuno neočekivano, začula sam glasove. Ne jedan ili dva, već cijelu skupinu glasova. Bilo je i muških i ženskih, a jedina im je zajednička značajka bila što su svi bili prekrasni. Slušajući ih, udaljene i tek slabe odjeke njihove prave ljepote, stala sam i zatvorila oči. Kao da mi je more baršuna milovalo um... Iz sanjarenja me prekinuo Gabriel:
« Stigli smo!» rekao je i rukom pokazao na proplanak udaljen petnaestak metara. Ne znam što sam očekivala, ali ovo sigurno nisam. Hrpa teenagera rasprostrla se po smaragdnoj travi, svaki na svojoj strani, i zadovoljno čavrljala. Bili su okruženi hrpom fenjera koji su im obasjavali nevjerojatna lica. Svaki od njih bio je prekrasan na svoj način...neki su bili crnokosi, neki riđe kose; no svi su imali jednu stvar zajedničku: njihova snježnobijela koža odudarala je od zelenila te ih činila samo još nestvarnijima...
« Hej, stigli su!» iznenada je povikao nježni ženski glas koji je pripadao djevojci koja je sablasno podsjećala na Snjeguljicu iz Disneyeva crtanog filma. Pogledi desetak mladih ljudi podigli su se prema meni. Odjednom sam se osjećala tako izgubljenom, samom, izloženom ; samo sam čekala da mi se otvori tlo pod nogama. Visoki dečko duge valovite smeđe kose naglo je ustao i prišao nam:
« Pretpostavljam da si ti Lizzy.» rekao je odmahnuo glavom u mom smjeru. Nisam znala je li ljubazan ili izaziva, pa sam samo dvaput kimnula glavom.
« Xavier.» pružio mi je svoju veliku šaku. Oprezno sam mu pružila ruku, svjesna toga da ostali bulje ko telad u šarena vrata.
« Čovječe, u životu nisam upoznao nekog sa manjim dlanom!» široko se nasmijao i zadubio svoj prodorni pogled u moje prste. Evan me odjednom primila za ruku i čvrsto odvojila od
Xaviera. Povela me prema ostalima, pažljivo grabeći pustim tlom. Njeni su koraci odjekivali šumom kao da smo same. Nakon par sekundi koje su se činile kao vječnost, stajala sam ispred šest dečki i četiri cure, čija mi je imena Evan napamet izrecitirala. Zapamtila sam imena samo troje njih: Snjeguljica se zapravo zvala Anabelle, dečko kratke, gotovo bijele kose Arthur, a djevojka gustih crvenih uvojaka Nelle. Ostali, čija sam imena zaboravila, pozdravljali su me sa širokim osmjesima na licima. Za oko mi je odmah zapeo dečko raskuštrane crne kose koji me pozdravio sa nešto manje oduševljenja. Izgledao mi je nekako drugačije od ostalih, no nisam znala zašto...

Jednostavno je drugačiji, pomislila sam i potpuno ga smetnula sa uma.

*****

Vrijeme je prolazilo, a ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Društvo je bilo potpuno zabavno, opušteno. Xavier se pokazao glavnim zafrkantom, mogao se usporediti čak i sa Evelyn. Uživala sam sve više, i sve ih bolje upoznavala. Anabelle je bila izuzetno simpatična, odmah sam joj poželjela biti prijateljicom. Pažljivo sam ih sve promatrala, uzbuđeno istraživala njihova blijeda lica koja su bila još čarobnija sad dok su im plameni jezičci, koje smo zapalili kako bismo se ugrijali, milovali lica. Bilo je očito kako je jedna djevojka iz društva Xavierova sestra- imala je iste vesele, rasplesane bakrene oči i dugu kestenjastu kosu. Iako je izgledala sretno, bila sam pomalo zbunjena.

Njoj ne može biti više od trinaest godina, pomislila sam. Kakav život...sa trinaest godina biti vampir...

« Znaš, nju je preobrazio njen brat.» odjednom sam čula duboki glas desno od sebe. Okrenula sam se i ugledala onog dečka kuštrave crne kose. Gledao je u onu istu djevojčicu i na usnama zadržao tužni osmijeh.
« A da?» upitala sam više za sebe, odjednom se osjećajući pomalo neugodno. « Kada je to bilo?»
« Prije dvjestotinjak godina.» ravnodušno je rekao, a ja sam se zagrcnula.

Dvjesto godina?!

« Opa.» , bilo je jedino što sam mogla reći. Glupo, ali jedino.
« Lijepa je.» tiho sam rekla. Samo je tužno kimnuo glavom.
« Koliko si ti već dugo vampir?» bio je izravan, probadao me velikim crnim očima. Zagledala sam se u njegovo prekrasno lice. Iako nije bio najljepši vampir kojeg sam ikada vidjela, bio je najposebniji, odmah sam to znala. Zračio je. Izvio je svoje grimizne usne u drhtavi osmijeh.
« Oko mjesec dana...više niti ne brojim.» rekla sam, prilično sigurna da se i sama smiješim. Podrugljivo se nasmijao. Blijedo sam ga pogledala.
« Nešto je smiješno?», upitah.
« Mjesec dana....» odmahivao je glavom. « Kladim se da nisi još ni bila gladna.» opet me onako pogledao, kao da mu iz očiju isijavaju nekakve radioaktivne zrake.
« Nisam, ne. « iskreno sam rekla, skrećući pogled u vatru.
« A ti? Koliko si dugo ti vampir?» bio je moj red za pitanje, i to sam iskoristila. Teško je uzdahnuo.
« Oko osam godina. Ovdje sam šest godina.» rekao je to nekako melankolično, a ja nisam znala što pitati. On je prekinuo šutnju.
« Koliko imaš godina?» pitao je gledajući Evan koja se hrvala sa Xavierom i cijedila mu kupinov sok iz obližnjeg grmlja u kosu.
« Petnaest i pol. U desetom sam mjesecu trebala navršiti šesnaest.»
« Trebala? Zar ljudi ne dolaze ovamo kako bi imali priliku navršiti šesnaest? Zar se ne nadaju?» pogledao me kao da mi pokušava čitati misli. Nisam znala što reći.
« Ne nadam se.» odjednom sam izustila. I to je bila istina. Prestala sam se nadati par dana nakon dolaska u koloniju. Bila je prepuna ljudi koji su u njoj bili godinama. A ja sam dovoljno pametna da shvatim da je nemoguće vratiti se u čovjeka. To je bio samo paravan, kolonija je postojala samo kako bi olakšala prihvaćanje. To sam mu i rekla, a pobjedonosni mu je smiješak zaplesao na licu.
« Bravo. Ti si prva koja je shvatila.» reče. « Znaš, odavde se ne mora otići.»
« A da?» zainteresirano sam upitala. Pogledao me.
« Ja sam bio preobražen kao sedamnaestogodišnjak. Saznao sam za ovo mjesto i odlučio probati. Naravno, nakon par dana shvatio sam što je posrijedi. Obratio sam se Rafaelu, koji je
bio, blago rečeno, iznenađen. No, dogovorili smo se da ću ostati i pomoći mladima, koji sve više pristižu, da se prilagode.» završio je svoj teatralni monolog i zabljesnuo me osmijehom. I baš kada sam se spremala izvaliti bujicu pitanja, neki je genijalac povikao:
« Hajdemo igrati istine ili izazova!»

****

Iako sam tu igru oduvijek smatrala bezveznom, previše djetinjastom da bih je zaigrala, nisam ni smatrala koliko je vampirska verzija nje opasnija od ljudske.
« Dakle, društvo,» rekao je Xavier, strijeljajući me pogledom, « it's showtime!» agresivno je zavrtio bocu. Kako je igra odmicala, sve sam više i više shvaćala pravila. Igra se zapravo vrti oko istine, a ako kažeš laž, dobiješ izazov. Nakon mnogo izgovorenih laži i dobivenih izazova, boca se zaustavila na meni. Podigla sam pogled do osobe koja me je morala pitati. S druge strane boce bio je onaj crnokosi dečko i veselo mi je mahao.
« Edmund pita Lizzy!» veselo je razglasio, kao da su drugi slijepi. I dalje sam gledala Edmunda, koji nije htio odvratiti pogled od mene.
« Koga si ostavila iza sebe?» oštro me upitao kao da mi baca vatru u lice. Xavierova me sestra gledala blijedo, kao da ne vjeruje svojim ušima.
« Edmunde, znaš da to ne smiješ pitati!» šaptom je uskliknula, pogledom ga preklinjući. Nisam znala što to sada znači. Bila sam potpuno zbunjena, ali ljudi oko mene nisu bili. Prestravljeno su gledali Edmunda razjapljenih gubica.
« N-ne razumijem što to znači.» promrmljala sam. Izraz lica nije mu se promijenio.
« Krivi odgovor.» rekao je, pokazujući prstima brojku jedan. « Vrijeme je za moj izazov.» slatko se nasmijao, pokazujući mi rukom da mu priđem bliže.
« Znaš da ne smiješ!» povikao je Xavier, oštro ga gledajući. Evan je sjela pokraj mene, pritisnuvši mi ruku na zemlju. Xavier je sada stajao s moje druge strane, no Edmund se nije dao. Prišao mi je bliže, bez ikakvog problema istrgnuvši moju ruku iz Evanine. Agresivnim je pogledom prkosio Xavierovim očima boje rastaljenog zlata. Vukao me prema šumi, nije dao da se otrgnem. Zagledala sam se u njegovo veličanstveno lice. Imao je oči crne kao vranino perje; a upravo su mi one sada govorile neka se ne bojim.