Am I trying to hide lonelyness?!

Ležala sam na velikom, otmjenom krevetu u još otmjenijoj sobi, koja nije bila ono što sam očekivala. Bila je tako...bež. Zidovi su bili prevučeni prugastim bež tapisonom, nasred kojeg je pisalo nešto na rumunjskom. U kutu sobe nalazila se velika slika prekrasnog muškarca, toliko lijepog da sam prvo pomislila kako je žena. Sa plakata mi se smijao širokim, umjetnim smiješkom od kojeg mi se povraćalo. Sve u svemu, soba je bila vrlo otmjena. Polako sam sišla sa svog novog kreveta i krenula prema ormaru u kutu , a tada sam začula tiho kucanje na vratima sobe. Oprezno sam ih otvorila, škiljeći kroz prorez između vrata i zida. Sa druge mi je strane pogled uzvratio Rocco, iza kojeg je stajala visoka prilika u tamnom kožnom ogrtaču, kapuljačom prekrivenog lica.
« Pustiš nas?» znakovito je upitao, pokazujući prstom na tamnu priliku.
« Ovaj...da.» okrenula sam se kako bih se uvjerila da soba nije neuredna. Nažalost, nije bilo površine sobe na kojoj nije bilo moje odjeće.
« Samo uđite.» Rocco i stranac brzo su ušli u sobu i, uvjerivši se kako u sobi nema nikoga drugoga, počeli se opuštati.
« Pa, Liz, « rekao je Rocco,»došao je čas da upoznaš Rafaela.» nasmijao se nekim čudnim smiješkom, a prilika je polako, prilično teatralno, skinula tešku kožnu kukuljicu sa lica. I u tom trenutku činilo mi se da sanjam. Preda mnom stajala su dva Rocca, samo što je Rafael bio mnogo, mnogo ljepši. Nestvarniji. Rafael se nasmijao, toliko slatko da sam u ustima osjetila okus svoje omiljene čokolade.
« Što je?» polako sam upitala, ne skidajući pogled s Rafaela.
« Izraz tvog lica.» veselo je rekao. « Pretpostavljam da ti Rocco nije rekao da sam mu brat.»

Brat?!

« Ne, nije.» zaprepašteno sam procijedila, pokušavajući namjestiti jedan smiješak.

Šuti, znaš da se nasilu smiješ, opet je rekao glas koji kao da je dopirao iz mog malog mozga.

« Pa, Lizzy, drago mi je.» pružio mi je svoju savršenu ruku, koju sam sa zadovoljstvom čvrsto stisnula.

****

Ovaj dvorac ima milijun hodnika...pomislila sam dok sam bezuspješno pokušavala već treći put izaći iz kruga u kojem sam hodala više od pola sata. Kad sam se po stoti puta našla kraj jedne užasno glupe slike rasplesanih gulova, očajno sam se bacila na pod i opet promotrila kartu dvorca. Bio je prepun hodnika, soba, spremišta...a većina je bila prazna. Opet sam potražila predvorje i pronašla ga u gornjem desnom kutu karte. Prstom sam klizila po obrisima hodnika, ali nikako nisam mogla pronaći svoj sadašnji položaj. Nezadovoljno sam bacila kartu koja je pala ispred teških vrata spremišta. Zatvorila sam oči i duboko uzdahnula. Nisam mogla prestati misliti na Rafaela.

Jadan dečko...pomislila sam.

A tada sam shvatila da sam i ja u istoj situaciji. Bio je toliko drag i simpatičan da sam ga odmah zavoljela.
« Znam kako ti je.» rekao mi je kad smo se ponovo susreli prije sat vremena. « Ja sam proživio točno to što i ti sada proživljavaš.» sjetila sam se toplog pogleda njegovih zlatnih očiju i odmah osjetila neku toplinu oko srca. Znala sam da sam stekla još jednog prijatelja i to me tješilo, unatoč ovom tamnom, vlažnom mjestu. Osjećajući se malo hrabrije, otpuzala sam do mjesta na koje sam bacila kartu i posegnula za njom. Odjednom su mi se linije činile toliko bistrijima... Polako sam ustala i nesigurno zakoraknula. Iznenada, začula sam tupi tresak koji je dopirao iz moje neposredne blizine. Preplašeno sam zastala, dok mi je karta ispala iz ruke. Sve su mi se više približavala dva para koraka čiji su vlasnici veselo čavrljali. Ukipljeno sam stajala nasred crnog hodnika i samo čekala. Mučni trenutak, koji se činio kao vječnost, raspršilo je lice djevojke koje sam ugledala. Obasjanu svjetlošću svijeća, prepoznala sam Evan. Euforično sam potrčala prema njoj i bez ikakvog upozorenja je čvrsto zagrlila. Očito jako iznenađena, Evan je ispustila nekakav čudni urlik i zagrlila me još jače.
« Evan! Kako je nevjerojatno dobro vidjeti te!» rekla sam, promatrajući njeno prekrasno lice. I Evan je, kao i ja, vampirica. Nakon što je otišla iz Hogwartsa, izgubio joj se svaki trag. Nisam očekivala da ću je ikada više vidjeti, pa me ovo dodatno razveselilo.
« Oh, Lizzy!» rekla je, veselo me promatrajući. « Otkud ti ovdje?» odjednom mijenjajući izraz lica, pitala me. Uprla je pogled u zavoj na mom vratu. Oprezno sam ga maknula i pokazala joj dvije crvene rupice. U očima sam joj prepoznala tugu.
« Nekako sam se nadala da nije zbog toga...» reče pogledom punim sućuti.
« Ja sam ovdje već dva mjeseca...» nostalgično je uzdahnula. « Bar ćemo zajedno prolaziti kroz to... zar ne?» upitala je bojažljivo, kao da ne želi čuti odgovor. I baš kad sam se spremila potvrdno odgovoriti, odnekud je do mene dopro neobičan kašalj.
Podigla sam pogled sa Evan i vidjela kako iz sjene izlazi visoka muška prilika i prilazi nam. Svjetlost mu je obasjala neobično lice, a njegova plava kosa sjajila je poput zrcala.
« Zar nas nećeš upoznati?» obratio joj se svojim prekrasnim baršunastim glasom i pogledao me.
« Ovaj, da, naravno.» rekla je smeteno Evan, pogledavajući čas njega, čas mene.
« Gabriele, ovo je Lizzy, moja prijateljica. Zajedno smo pohađale Hogwarts.» rekla je tužno naglašavajući ime naše stare škole.
« Drago mi je.» pružio mi je svoju lijepu blijedu ruku. Pogledala sam ga duboko u oči. Bile su to najljepše oči koje sam ikada vidjela. «Ja sam Gabriel Anwar. Evangeline mi je puno pričala o tebi.»
« Evan. Ona ne voli da je zovu Evangeline.» ispravila sam ga, i dalje intenzivno buljeći u njegovo lijepo lice.

Dvije pjegice, tri pjegice...

« Nego, kamo si ti krenula?» prekinula me Evan, ne skidajući pogled s naših ruku, koje su još bile jedna u drugoj. Brzo sam izmakla ruku i osjetila kako se crvenim.
« Na inicijaciju...ili tako nešto.»
« To je ono što priprema Rafael?» pitao je Gabriel.
« Da. Danas me je obavijestio o to-« Evan me iznenada prekinula.
« Ma koja inicijacija...nije ono inicijacija.» posprdno je rekla, naglašavajući riječ 'ono'.
« Nego?» upitala sam, vidno zbunjena.
« Ono je nekakav...ma, ne znam. Domjenak.» izazovno me pogledala. « Ali ja znam gdje je prava inicijacija.» u očima sam joj pročitala uzbuđenost.
« Kako to misliš?» upitala sam, pokušavajući joj nešto iščitati iz pogleda.
« Nije bitno...Gabriel će ti poslije objasniti. Sada je jedino bitno da se nađemo ispred dvorca pet minuta poslije ponoći.»
« Ne znam. Ovo mi ne zvuči dobro.» iskreno sam rekla, potaknuta godinama iskustva s Evaninim iznenađenjima.
« Ma daj...gdje ti je osjećaj za avanturu?» doslovno me preklinjala pogledom.
« Stvarno ne znam. Što je uopće to?»
Evan je ojađeno uzdahnula.
« Ma daj, Liz! Zar bi bilo iznenađenje da ti kažem? Uostalom, imaš Gabriela kao jamstvo.» pogledala ga je i usnama oblikovala neku neobičnu riječ.
« Zar ne, Gabe?» upitala ga je čudnim glasom i podignula obrvu. On se široko nasmijao i rekao:
« Da, tako je.» ona me opet fokusirala svojim janjećim pogledom punim iščekivanja. Ja sam, pak, pogledala Gabriela, koji mi je namignuo i usnama oblikovao riječi:
« Ne brini.»
« Dakle?» Evan je i dalje je buljila u mene.
« U redu...» uzdahnula sam i pogled uprla u jednu točku na podu koja kao da mi je govorila:
« Šta je tebi ovo trebalo...»
« Baš super!» konačno je zadovoljno uskliknula.

*****

Stajala sam sama ispred dvorca i smrzavala se u haljini koju sam nosila na domjenku. Umirivao ne pogled na mladi mjesec koji kao da mi se smiješio sa neba. Odjednom sam u njegovoj svjetlosti ugledala Gabrielovo lice. Instinktivno sam se nasmijala dok sam se prisjećala njegovih rumenih obraza i zlatnotirkiznih očiju. Osjetila sam nečiju ruku na ramenu. Brzo sam se okrenula i našla lice u lice sa Evan. Brzo mi se nacerila i rekla kako joj je drago što sam se opametila i odlučila poći sa njima.
« E, pa mislim da meni nije drago.» uzdahnula sam.
« Ne cmizdri. Vidjet ćeš. Bit će ludo!» opet se nasmijala i sa mnom se zagledala u mjesec.
« Gdje je Gabe?» upitala sam ju oprezno, kako ne bi nešto naslutila.

Naslutila što?

« Sređuje neke stvari sa Rafaelom.» jednostavno je rekla i ušutjela.
« Evan...a kamo mi to idemo?» opet sam pokušala izvući neki odgovor iz nje.
« Koliko ti puta mor-« njen bijesni monolog prekinuli su glasni koraci. Okrenula sam se i vidjela Gabriela kako dolazi iz smjera dvorca.

Kako je lijep...

« Hej cure! Spremne?» upitao je, opet noseći svoj široki osmijeh na punim usnama.
« Uvijek!» povikala je Evan i potrčala prema obližnjem proplanku. Pogledala sam Gabriela. On je samo slijegnuo ramenima i rukom pokazao na mjesečinom obasjanu šumsku stazicu. Polako sam zakoračila, preklinjući sama svoju glupost.
« Znaš, mislim kako je ovo glupo.» rekla sam glasno, obraćajući mu se. « Mislim, ne znam ni kamo idemo, ni što se tamo dog-« osjetila sam stisak šake na svojim promrzlim prstima. Pogledala sam ga u oči, a on mi se utješno nasmijao i poveo me u šumu.

P.S. Ne znam što mi je. Pišem ko malo dijete. Žao mi je.

P.P.S. privremeno sam izbacila Deenu iz priče...recimo da bi bila prevelika gužva:)

Wanna be Romanian

Jasno sam čula sve što su govorili u maloj kuhinji dok sam stajala naslonjena na dovratak. Deena je tiho plakala, a Cedric i Damian su se oko nečega svađali. Polako sam ušla u kuhinju, kucajući u drveni stol kako ih ne bih prestrašila svojim naglim ulaskom. Svi su se naglo okrenuli prema meni, i iako sam pokucala, ostajali su zaprepašteni, jedan po jedan. Deena je naglo skočila sa malog stolca i potrčala prema meni. Zagrlila me toliko snažno da sam gotovo pokleknula pod njenom težinom. Zabuljila mi se u lice, kao da me proučava.
« Jesi li dobro?!» blijedo sam je gledala, polako shvaćajući ono što mi do ovog trenutka nije ulazilo u glavu...ja više nisam bila ja. Polako sam se okrenula prema malom, starom zidnom zrcalu koje je visjelo među osušenim ljekovitim biljem. Polako sam mu prišla, razmičući kadulju kako bih se uspjela vidjeti. U ogledalu me dočekalo neko koščato stvorenje, ogromnih zlatnih očiju i izuzetno izraženih jagodica.

To nisam ja...to ne mogu biti ja!

U meni se nešto prelomilo. Suze su mi potekle licem, a tada sam se slomila. Plakala sam i plakala, nisam mogla prestati.

Sada sam vampir, shvatila sam. Još je gorkih suza poteklo mojim licem. Deena me polako podigla sa poda, vodeći u dnevnu sobu, dok sam ja u deliriju vikala:
« Ne želim piti krv! Ne želim ubijati!»

*****

« Izvoli čaj,» reče Damian, nježno mi u ruke stavljajući veliku šalicu ljubičaste tekućine.» Od cikle je. Znaš, teški metali.» rekao je kad je uhvatio moj zbunjeni pogled. Otpila sam gutljaj i istog trenutka ispljunula odvratan napitak.
« Mislio sam da će se to dogoditi...» rekao je više za sebe i odložio šalicu na stol.
« Lizzy...» plaho me upitao Cedric, « ovaj...što planiraš učiniti?»
« Ne znam.» iskreno sam rekla, tupo buljeći u vatru. « Nekako sam se pomirila s tim da ne mogu ništa učiniti...» promrmljala sam i zatvorila oči. Nisam više mogla podnijeti zabrinute poglede na sebi.
« Idem pišati.» rekla sam i čula žamor u drugom kutu sobe. Svi su me gledali još čudnije nego inače u zadnjih pola sata.
« A da. U pravu ste. Vampiri ne pišaju.» podrugljivo sam rekla. « Navika. Ali ipak idem.» naglo sam ustala sa dvosjeda, sita sažaljenja. Nisam se obazirala kad me Damian primio za ruku i rekao da bih se trebala odmarati. Samo sam marširala prema kupaonici, ignorirajući gnjevne glasove u svojoj glavi. Ubrzo sam shvatila kako je netko iza mene. Naglo sam se okrenula i preplašila Rocca, koji je zamalo pao na leđa.
« Oprosti. Mislila sam da me netko želi odnijeti u zahod.» opet sam marširala tamnim hodnikom.
« Liz, čekaj. Želim ti nešto reći.» povukao me za ruku i povukao prema sebi.
« Znaš da nisi mogao ništa učiniti...ugrizla bi ona-« prekinuo me prije no što sam dovršila.
« Znam da nisam ništa mogao učiniti.»
« A zašto me onda gnjaviš?!» gnjevno sam rekla, pokušavajući se oteti iz njegovog stiska.
« Znam što mogu sada učiniti.» rekao je tiho, kako ga drugi ne bi čuli.
« Kako to misliš, sada možeš nešto učiniti?» u trenutku mi je tisuću ideja palo na pamet, nijedna dovoljno racionalna ili lucidna da bih je slušala.
« Mogu ti pomoći da opet postaneš čovjek.» rekao je sa smiješkom na usnama dok mi je riječ 'čovjek' odjekivala u glavi.
« Slušam!» oduševljeno sam rekla.
« Ali, upozoravam te. Plan je lud, ali skroz. Podrazumijeva putovanje u Rumunjsku-«
« U Rumunjsku?! « prekinula sam ga, sikćući najglasnije što sam mogla.
« Da , u Rumunjsku. No, želiš li opet biti samo Lizzy?» pitao me je dok sam nezadovoljno frktala nosom.
« Da, naravno da želim.»
« Super. Dakle, u Rumunjskoj postoji vampirska kolonija-«
« U Rumunjskoj postoji što?!»
« Vampirska kolonija. I to onih vampira koji se dobrovoljno odriču krvi i ostaju vampiri samo kako bi pomogli osobama poput tebe. To jest, vampirima koji su postali vampiri protiv svoje volje i ne žele biti vampiri-«
« Kaj?!»
« Daj me prestani prekidati!»
« Oprosti, « rekla sam sarkastično, « je li tebe malo prije ugrizla poremećena vampirica koja ti je nekada bila najbolja frendica?!»
« Ona...ona ti je bila prijateljica?» zbunjeno je upitao, proučavajući me.
« Da. Ona i Dee.»
« Ali kako...mislim, kako?»
« Ne želim o tome pričati. Pričaj mi o Rumunjskoj.» sumnjičavo me promotrio i nastavio.
« Dakle. Tamo žive vampiri kojima je životni poziv dijeljenje protuotrova protiv ugriza zlih vampira. Naravno, ne svima. Samo onima koji to žele.» ovo je zvučalo predobro da bi bilo istinito. Zamislila sam se. Savršeno. Put u Rumunjsku je dug, ali nema veze. Ni novac nije problem.
« Ovo zvuči nevjerojatno. Ali znam da ima caka. Gdje je?»
« Molim?» upitao je Rocco tiho.
« Gdje je caka?» rekla sam glasnije, proučavajući njegov izraz lica.
« Ah... to.» u trenu mu se lice ozarilo, a na usnama mu je osvanuo smiješak. « Ja moram ići sa tobom.»

*****

Tjedan dana kasnije, ni sama ne znam kako, sjedila sam u vlaku sa Deenom, Roccom i mojim ocem, koji nas je pratio na dugo putovanje u Rumunjsku. Gledala sam kroz zamagljeni prozor. Nisam ni pojma imala gdje smo ni koliko već putujemo, samo sam znala da mi se ovaj vampirizam nimalo ne sviđa. Prvo, potpuno sam izgubila svoju magiju. Dumbledore je razumio, odobrio mi je izbivanje iz škole i obećao mi gostoprimstvo kada god se odlučim vratiti nazad. Kao posljedica toga, nisam se mogla aparatirati niti putovati putoključem. Nisam mogla putovati avionom, zbog bojazni kako bih mogla napasti ako osjetim miris ljudske krvi. Iako sam uvjeravala tatu kako ja to ne bih mogla učiniti ( ' Pa ja ni životinje ne jedem!' bio je moj argument ), on nije htio riskirati. Zatvoreni kupe u bezjačkom vlaku bio je najbolje rješenje.
« Dušo, kako se osjećaš?» upitao me otac, saginjući se prema meni sa svog sjedišta. Pogledala sam ga. Bio je to zgodan, visok plavokos čovjek u ranim četrdesetima, kojemu se na licu sada očitavala pretjerana briga.
« U redu sam tata...u redu.» zabrinuto me pogledao.
« Ta tvoja transformacija od ugriza je nevjerojatna...» promrmljao je. « U tjedan dana jedva da i sličiš na sebe.» tužno je rekao, proučavajući svaki pedalj moga lica. I odjednom sam bila tužnija nego ikada...Rocco je primijetio moju nelagodu i rekao:
« Ma nije...još je ona uvijek ista, stara Lizzy.» brižno mi se osmjehnuo. I ja sam se njemu nasmijala, iako sam znala da to i nije istina. Još mi se na licu vidjelo da sam to ja, samo što sam izgledala mnogo prozirnije i prašnjavije. Usne su mi bile krvavocrvene i natečene, a oči su poprimile neobičnu nijansu između zlatne i bakrene. I mnogo, mnogo češće susretala sam se sa zbunjenim pogledima meni poznatih i nepoznatih ljudi upućenih u mom smjeru. Znala sam da sam sada ljepotica. Onako, fatalna žena. Ili djevojka.

Možda najbolje vampirica, pomislila sam.

Kao u polusvijesti, slušala sam razgovor Rocca i tate o vampirskoj koloniji. A tada sam zaspala i probudila se tek na malom, zaraslom u šumu, transilvanskom željezničkom kolodvoru.

*****

« Kolonija se nalazi usred šume?» zbunjeno smo u isti glas rekle Deena i ja, polako i nespretno grabeći prema gore spomenutoj koloniji. Rocco se samo kratko nasmijao.
« I to je jedan od caka.» nakon par sati zbog Deene i mene znatno usporenog hoda, našli smo se pred golemim zdanjem koje je sličilo na dvorac uz bajki. Bio je građen od sivih kamenih gromada koje su bile prorijeđene teškim drvenim kladama koje su trebale predstavljati prozore.
« I ovo su mi neki prozori...» komentirala je Deena. « Izgledaju ko vrata od kokošinjca...»
Rocco je triput pokucao teškom mjedenom kvakom po masivnim hrastovim vratima. I baš kad smo izgubili svaku nadu da će netko otvoriti, mala limena vratašca, smještena oko dva metra od zemlje, naglo su se otvorila.
« Lupali ste?» čangrizavo je upitao maleni čovječuljak čija se glava pomolila kroz prozorčić.
« Jesmo.» rekao je Rocco, imitirajući njegov glas. « Rezervacija na ime Daniels.»
« Da, da...» rekao je čovječuljak. « Rafael je rekao da ćete doći.» otišao je od prozorčića i naglo ga zatvorio. Nakon par minuta, lim se opet brzo maknuo, a starac je opet pomolio svoju kuštravu glavu.
« Zaboravio sam nešto pitati...Tko je ovdje vampir?» upitao je ravnodušno, prelazeći pogledom preko svih nas. Ubrzo su se njegove sjajne sive oči zaustavile na meni.
« Nije potrebno odgovarati na to pitanje. Vi ste Elisabeth Roxanne Daniels?»
« Lizzy.» ispravila sam ga. « Lizzy Roxanne Daniels.»
« Nije bitno. Ja s vama ionako neću razgovarati.» odrješito je rekao. « Izvolite ući.» teška drvena vrata polako su se otvorila, a mi smo ušli u uredno predvorje.
« Rafael će uskoro stići.» rekao je Rocco i zadovoljno mi se nasmijao. Tisuću mi je pitanja prolazilo glavom.

Tko je Rafael? I otkud ga Rocco poznaje?

Blood & Chocolate

Obuzeo me šok. Nisam znala kada ni kako se to dogodilo. Polaganim sam pokretom ruke na svom vratu napipala dvije duboke, male rupice. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala prekrasnu mladu djevojku, čijom je bradom tekao mali, tanki potok krvi. Moje krvi.

Ugrizla me.

Ispred mene stajao je Rocco. Pogledao me molećivim pogledom, kao da traži oprost. I tada sam se svega sjetila.



****

Lemoni nas je šibala pogledima. Svakoga od nas, kao da ispituje našu hrabrost.
« Što je? Nema dobrovoljaca? Pa hajde...netko od vas mora to učiniti...» svojim je laserskim pogledom fokusirala Dee, koja se skrila iza Damiana.
« Dobro. Sami ste to tražili!» rekla je upozoravajućim tonom kada joj je Cedric pokušao svijećom zapaliti dugu, sivu tuniku. Činilo se da je to posebno ne uzbuđuje.
« Doista misliš da si prvi koji je to pokušao?» sa bolesnom smiješkom na usnama, upitala ga je. Cedric je problijedio. Lemoni je samo stajala u tišini, pogleda uprtog u rumeni mjesec koji je provirivao kroz grane starog javora pokraj prozora.
« Čovjek bi pomislio da ću se oduprijeti krvi...» kroz šapat je rekla. « Ali nije to toliko jednostavno.»
Osjetila sam kako mi je netko prislonio ruku uz leđa. Prepoznala sam Roccov miris i čvrsto mu stegla ruku. A u tom je trenutku Lemoni nestala. Sekundu kasnije bila je samo sjena, tek vatreni odsjaj stare duše. Sada ispred mene, Rocco ju je pokušao odgurnuti dalje od moga vrata. Iako je koristio sva sredstva, nije uspio. Lemoni je zadovoljno prela. Krvopija je uzela svoj danak.

****

Probudila sam se u Damianovoj sobi, na njegovom madracu kojeg je upotrebljavao kao zamjenu za krevet. Pogled mi je lutao po njegovom stropu, prekrivenog posterima britanskih rock grupa. Coldplay. Oasis. The Verve.

Volim Coldplay, pomislila sam, u glavi ponavljajući meni dobro poznatu melodiju njihove najljepše pjesme. The Scientist... izgubila sam se u pjesmi, polako osluškujući njenu jeku u svakom kutku svoga uma. Nesvjesno sam podigla ruku prema vratu. Sve je bilo savršeno. Pjesma, ja. I tada sam opipala neku tkaninu na žili kucavici. Napipala sam zavoj koji je prekrivao rupe vampirskog ugriza. Stresla sam se prelazeći prstom po naborima grube tkanine umočene u alkohol. Polako sam se digla s madraca i osovivši se na noge, zateturala. Uhvatila sam prozorsku dasku kako ne bih pala i zatvorila oči.

I tako...sad sam vampirica.

Ta prva pomisao koje mi je proletjela me uopće nije preplašila. Naprotiv, u meni je krčkao jedino bijes. Tko se usudio oduzeti mi moju smrtnost? Tko se usudio od mene napraviti biće iz horror filmova?! Tko se usudio učiniti me...besmrtnom?

****
Polako sam hodala mračnim hodnicima kuće Robertsovih, svako malo gubeći ravnotežu i posrćući. Glavom su mi prolazili milijuni jezovitih ideja i misli, ali jedna je nadvladala sve.

Ja ne mogu biti vampir. Ja neću biti vampir!

Bilo je to jedino što sam sa sigurnošću u tome trenutku znala. U daljini sam ugledala svjetlo, koje je najvjerojatnije dopiralo iz kuhinje. Valjda mi ugriz nije poremetio i osjećaj za orijentaciju, pomislila sam. I doista, kako sam se približavala vratima, sve sam bistrije čula žamor i šapat ljudi u kuhinji. Čula sam Cedricov zabrinuti glas, Deenin glasni plač. Čula sam hrpu ljudi koji se proživljavali noćnu moru...zbog mene. U tome je trenutku moja mržnja prema Lemoni bila gotovo opipljiva. Sva sjećanja na izgubljeno prijateljstvo nestala su. Ostala je puka energija, koja je poput mača iz moga srca sjekla ionako teški zrak.