Blood & Chocolate

Obuzeo me šok. Nisam znala kada ni kako se to dogodilo. Polaganim sam pokretom ruke na svom vratu napipala dvije duboke, male rupice. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala prekrasnu mladu djevojku, čijom je bradom tekao mali, tanki potok krvi. Moje krvi.

Ugrizla me.

Ispred mene stajao je Rocco. Pogledao me molećivim pogledom, kao da traži oprost. I tada sam se svega sjetila.



****

Lemoni nas je šibala pogledima. Svakoga od nas, kao da ispituje našu hrabrost.
« Što je? Nema dobrovoljaca? Pa hajde...netko od vas mora to učiniti...» svojim je laserskim pogledom fokusirala Dee, koja se skrila iza Damiana.
« Dobro. Sami ste to tražili!» rekla je upozoravajućim tonom kada joj je Cedric pokušao svijećom zapaliti dugu, sivu tuniku. Činilo se da je to posebno ne uzbuđuje.
« Doista misliš da si prvi koji je to pokušao?» sa bolesnom smiješkom na usnama, upitala ga je. Cedric je problijedio. Lemoni je samo stajala u tišini, pogleda uprtog u rumeni mjesec koji je provirivao kroz grane starog javora pokraj prozora.
« Čovjek bi pomislio da ću se oduprijeti krvi...» kroz šapat je rekla. « Ali nije to toliko jednostavno.»
Osjetila sam kako mi je netko prislonio ruku uz leđa. Prepoznala sam Roccov miris i čvrsto mu stegla ruku. A u tom je trenutku Lemoni nestala. Sekundu kasnije bila je samo sjena, tek vatreni odsjaj stare duše. Sada ispred mene, Rocco ju je pokušao odgurnuti dalje od moga vrata. Iako je koristio sva sredstva, nije uspio. Lemoni je zadovoljno prela. Krvopija je uzela svoj danak.

****

Probudila sam se u Damianovoj sobi, na njegovom madracu kojeg je upotrebljavao kao zamjenu za krevet. Pogled mi je lutao po njegovom stropu, prekrivenog posterima britanskih rock grupa. Coldplay. Oasis. The Verve.

Volim Coldplay, pomislila sam, u glavi ponavljajući meni dobro poznatu melodiju njihove najljepše pjesme. The Scientist... izgubila sam se u pjesmi, polako osluškujući njenu jeku u svakom kutku svoga uma. Nesvjesno sam podigla ruku prema vratu. Sve je bilo savršeno. Pjesma, ja. I tada sam opipala neku tkaninu na žili kucavici. Napipala sam zavoj koji je prekrivao rupe vampirskog ugriza. Stresla sam se prelazeći prstom po naborima grube tkanine umočene u alkohol. Polako sam se digla s madraca i osovivši se na noge, zateturala. Uhvatila sam prozorsku dasku kako ne bih pala i zatvorila oči.

I tako...sad sam vampirica.

Ta prva pomisao koje mi je proletjela me uopće nije preplašila. Naprotiv, u meni je krčkao jedino bijes. Tko se usudio oduzeti mi moju smrtnost? Tko se usudio od mene napraviti biće iz horror filmova?! Tko se usudio učiniti me...besmrtnom?

****
Polako sam hodala mračnim hodnicima kuće Robertsovih, svako malo gubeći ravnotežu i posrćući. Glavom su mi prolazili milijuni jezovitih ideja i misli, ali jedna je nadvladala sve.

Ja ne mogu biti vampir. Ja neću biti vampir!

Bilo je to jedino što sam sa sigurnošću u tome trenutku znala. U daljini sam ugledala svjetlo, koje je najvjerojatnije dopiralo iz kuhinje. Valjda mi ugriz nije poremetio i osjećaj za orijentaciju, pomislila sam. I doista, kako sam se približavala vratima, sve sam bistrije čula žamor i šapat ljudi u kuhinji. Čula sam Cedricov zabrinuti glas, Deenin glasni plač. Čula sam hrpu ljudi koji se proživljavali noćnu moru...zbog mene. U tome je trenutku moja mržnja prema Lemoni bila gotovo opipljiva. Sva sjećanja na izgubljeno prijateljstvo nestala su. Ostala je puka energija, koja je poput mača iz moga srca sjekla ionako teški zrak.