Nikad tjesnje, HDZ je dobio izbore u Livnu. "Kloniranjem glasova", tvrdi prvi zapovjednik odbrane grada, predsjednik HSS–a i jedan od najglasnijih protivnika koncepta Herceg–Bosne Anto Colak. Kako god, nova/stara vlast odlucila je, izgleda, zavrsiti s onima zbog kojih su strepili tokom prebrojavanja glasova. Prvi su na meti novinari: Zeljka Mihaljevic i Frano Mioc, a onda svi ostali koji "gaze hrvatski identitet". Ustvari, svi kojima smeta to sto je bosanski grad postao hercegovackom kolonijom iz kojeg na kraju odlaze i Hrvati
NI SLABA APRILSKA KISA NIJE MOGLA TOG USKRSNJEG
ponedjeljka posteno cak ni nakvasiti, a kamoli ukloniti tragove posljednjeg HDZ–ovog pohoda kroz Herceg–Bosnu. Sa velikog se plakata na pusti plato livanjske autobuske stanice smijesio nekadasnji ekspert za drnc, cizme, rapove, opasace i sve sto je u skladistu JNA u Lukavici duzio, inace clan drzavnog Predsjednistva i predsjednik najbrojnije partije bosanskih Hrvata, Ante Jelavic, dok su mu bradu dodirivala crvena slova nemustog slogana: "Budi to sto jesi", a lijevi obraz najava gostovanja hrvatske dance pjevacice, za cijelu tu sivu atmosferu vrlo prikladnog imena: Colonia.
Sa druge strane siroke ulice oivicene ozelenjelim drvoredom, u Forumu, velikom, bijelom, arhitektonski zanimljivom i osvijetljenom trgovackom centru, sedam je djevojaka uvjezbavalo scenske pokrete, dok su organizatori napuhavali i onda rasporedjivali velike zelene boce sa petokrakom i natpisom – Heineken. Tu je noc, bas u Forumu, birana Miss Hercegbosanske zupanije za Miss Hrvatske za Miss World (tacan i pun naziv). Konobarice, ne bas vitke kao sedam ambicioznih, nisu se osvrtale ni na improviziranu scenu, ni na mlade puhace. Samo su kucale u svoje moderne kase i naplacivale kave, male kole, cigarete...:
– Ronhill lights, molim vas.
– Osam!
– Koliko?
– Osam kuna.
– Aha, a marke je l' mogu?
– Mogu... dvije.
U svakom danu i skoro svakom gradu postoji taj trenutak kada se cini da je bas to mjesto najidilicnije na svijetu i da sve sto onome koji prvi put dolazi zapadne za oko, ljudima sto tu zive zapravo i ne predstavlja problem vrijedan sekiracije. Livno je tog ponedjeljka, jedva koji sat poslije Svecane sjednice Opcinskog vijeca, uprilicene povodom sedam punih godina od kljucnih bitaka za odbranu grada vodjenih od 13. do 23. aprila 1992,
izgledalo bas tako. Sasvim lazno.
Haag – metropola Hrvata
"Ocito je da se i danas u Livnu vodi rat, ali jedan drugi rat i nekim drugim sredstvima. Suoceni smo s cinjenicom da bi mnogi zeljeli nekakve promjene kojima bismo pogazili sve ono za sto su mnogi dali svoje zivote i dijelove tijela. Promjene u kojima bi pogazili svoj hrvatski identitet. No, nece ici. Cinjenica je da medjunarodna zajednica uz pomoc nekih nasih politickih bezveznjaka i prodanih dusa negira sve sto je dobro ucinjeno po pitanju obrane, razvoja, povratka izbjeglih", kazao je, obiljezavajuci stare bitke, predsjednik Opcinskog vijeca Stipe Pavic.
Njegov stranacki pretpostavljeni, predsjednik stranke pobjednice posljednjih lokalnih izbora, barem u Livnu, Drasko Brnic hadezeovskim je rjecnikom progovorio o samom "crnom" Haagu: "Imamo li mi pravo na bol, ljutnju, istinu, dostojanstvo? Ako to jasno ne kazemo svijetu, bit cemo pretvoreni u vlastitu sjenu, a sve ove godine postat ce laz o kojoj ce samo govoriti u Haagu, novoj metropoli Hrvata, kako kazu u zadnje vrijeme. Ne smijemo dozvoliti da nam kojekakvi psiholoski, obavjestajni i medijski inzinjeri potpuno preokrenu nasu noviju povijest."
Nista neocekivano, dakle: kadar HDZ–a, grad pod vlascu HDZ–a, opca mjesta HDZ–a. Tek malo poeticnije nego obicno, uz jos jedno upozorenje onima – "medijskim inzinjerima" – koji nisu shvatili pismo bez poznatog posiljaoca, neprecizno datirano i po Livnu distribuirano tek koji dan poslije izbora, sa naslovom "Nezavisno informiranje". A u njemu je jasno pisalo ko spada u "psiholoske, obavjestajne i medijske inzinjere".
Zeljka Mihaljevic, rodjena Sarajka i livanjska snaha, osnovala je augusta 1998, sa jos dvoje kolega, Franom Miocem i Jasminom Velicem, "Studio N", malu, nezavisnu radiostanicu kojoj je, kako Zeljka kaze, cilj bio iskljucivo profesionalno i nepristrasno informiranje grada uklopljenog u informativni i svaki drugi sistem Herceg–Bosne. Istovremeno, Mihaljeviceva i Mioc nastavili su sa svojim starim poslovima, dopisivanjem za zagrebacki Vecernji list, odnosno splitsku Slobodnu Dalmaciju. Pored toga, Zeljka Mihaljevic se javljala u program Radija Slobodna Evropa, zatim Radija Deutsche Welle, te za RTV BiH.
I bas zbog posljednjeg angazmana, o njoj je progovorio Ante Jelavic, "raskrinkavajuci" multietnicki sastav Sivog doma. Jelavicu je, naime, zasmetala Zeljkina nacionalnost i kao njenu najvecu manu naveo je, polupogresno, srpsko porijeklo. Negdje u isto vrijeme, nasred Livna pretucen je muz Zeljke Mihaljevic, nekadasnji sluzbenik Drzavne bezbjednosti i kasnije iste sluzbe ali u HB varijanti.
Karadzicevski odgovor
Niti jednom ova novinarka, barem javno, ove neugodnosti nije povezala sa svojim radom. Sve dok njoj, Frani Miocu i na bezbroj drugih adresa nije
stiglo pismo: "Hrvatska braco i sestre, vec dulje vrijeme u nasem gradu djeluje radiostanica pod imenom ’Studio N', navodno nezavisna radiostanica. Financiranu od strane medjunarodnih mesetara, vode je ’nezavisni novinari': Frano Mioc, konspirativno Cezar, bivsi predsjednik Opcinske konferencije Socijalistickog saveza radnog naroda Livno (polufabrikat cetnika Borka Arnauta), i Zeljka Mihaljevic, zvana Jovanka (nekad Srpkinja, nekad Hrvatica, a najcesce nista), bivsa voditeljica marksistickog centra u Livnu. (...) Ne za saku, vec za obilje opranih dolara i maraka, ona i on postase preko noci ’neovisni i demokratski nastrojeni novinari'. (...) U protuhrvatskom djelovanju stekose njih dvoje poveliko i podugacko iskustvo. (...) Braco i sestre, prepoznajte konacno medju sobom bijedne placenike ciji je jedini interes sto deblji vlastiti novcanik i sto vise ocrnjavanja svega sto ima hrvatski predznak. (...) Medjunarodni sluzbenici, ne placajte vise nase domace izdajnike (pala im je cijena), jer je njihova mrznja prema svemu sto je hrvatsko tolika da ce svoju zadacu za vas obavljati i badava."
"Studio N je jedini pravi nezavisni medij od Mostara i Bihaca", kaze, govoreci o svom projektu, Zeljka Mihaljevic, ne pokazujuci nimalo uzbudjenja zbog pisma/prijetnje. Takodjer, Zeljka nikoga ne optuzuje, ali pretpostavlja sta bi moglo biti razlogom ove reakcije: "Predizborna kampanja u kojoj smo mi pratili sve stranke te nase pisanje u Vecernjaku, odnosno Dalmaciji, prvenstveno o problemima privatizacije i dokapitalizacije u kojima se masovno dijele otkazi, uz nevjerovatna obrazlozenja, kakvo je ono o tome da nije bitno zadrzati radnike, vec radna mjesta!"
Niko od ukupno pet zaposlenih u radiju koji svakog dana emituje 10 sati vlastitog programa, za sada, ne iznosi pretpostavke ko bi mogao stajati iza spornog pisma. Istragu je, medjutim, od kantonalne vlade zatrazio Ured visokog predstavnika i dobio, umjesto rezultata, nevjerovatno saopcenje za javnost kojeg potpisuje premijer Mirko Mihaljevic: "Duzni smo odmah na pocetku, poradi istine, reci javnosti i svima koji ovaj letak dovode u bilo kakvu vezu s Vladom, da su na krivom putu i u velikoj zabludi, osim ako ovaj letak nije smisljen poradi drugih radnji i visih ciljeva. Treba odmah kazati da bi autor ovog letka mogao biti bilo tko: frustrirani gubitnici na nedavnim izborima, neki predstavnici medjunarodne zajednice kojima ovdje nista ne valja, bolesni pojedinci, zavidne kolege, pa i sami novinari prozvani u letku. (...) Na koncu moramo kazati da nitko nema ekskluzivno pravo sebe zvati neovisnim ili ovisnim ako o tome javnost ima drugacije misljenje i oni su ono sto javnost kaze, a mi o bilo cijem pisanju, neovisnosti i tome slicno, necemo govoriti – ne bar za sada."
"Zanimljivo je da je rijec o navodnom stavu Vlade, iako sjednica uopce nije odrzana. Jasenko Tufekdzic, ministar urbanizma, naprimjer, nista ne zna o tome", komentar je Zeljke Mihaljevic na odgovor pisan "karadzicevskim stilom", u vrijeme kada je, cini se, HDZ odlucio da ukloni na bilo koji nacin sve one zbog kojih je strahovao iscekujuci rezultate livanjskih izbora.
Grad bez generala
Jer iako je HDZ na posljednjim izborima opet uspio osvojiti vise od 60 odsto, sto je u svakom slucaju manje od dosadasnje skoro plebiscitarne podrske koju je taj pokret dobijao, medju posmatracima kruzi prica o namjestanju rezultata. Ovu informaciju, istina, ne moze potvrditi, ali ni demantirati clan livanjskog SDP–a i tamosnjeg Foruma Bosna Ognjen Huskic. On, medjutim, tvrdi kako je za naglo budjenje opozicije u posljednje vrijeme zasluzniji rad nevladinih organizacija od samih stranaka koje pretenduju na vlast.
Kao jedan od znacajnijih problema u gradu, ovaj livanjski Bosnjak, dakle jedan od onih bez statusa na rubu Herceg–Bosne, navodi nezaposlenost i besperspektivnost zbog koje je iz grada, nakon Srba (dobrovoljno), pa Bosnjaka (bez prisile ali i razloga za ostanak), otislo, samo od 1992. do 1996, 12.500 Hrvata, te nezainteresiranost prijestolnice za livanjska desavanja. Ustvari, nepostojanje Livna za Sarajevo samo je nastavljeno kroz sve ove godine, a zapocelo je davno, kada je ovaj grad vise funkcionirao kao predgradje Splita (od kojeg je udaljen tek nesto vise od 100 kilometara) nego kao dio bilo kakve BiH, predratne ili dejtonske.
O neregularnosti izbora pak direktno govori najglasniji i najkonstantniji protivnik Zajednice, prvi zapovjednik odbrane grada, covjek sa iskustvom ratovanja i u Hrvatskoj i na Kupresu, predsjednik livanjskog HSS–a – Anto Colak. Prema njegovim tvrdnjama, opozicija, prije svih HSS i SDP, dobila je izbore na svakom mjestu na kojem je imala svoje posmatrace. "Ja to zovem kloniranje glasova. Za svaki glas koji su oni (HDZ, op.a.) dobili, upisan im je jos jedan", kaze tridesetpetogodisnjak koji je svojevremeno bio jedan od osnivaca HDZ–a BiH, da bi se s tom strankom i njenom politikom ubrzo razisao. "Mi koji smo istinski ratovali, izbliza smo vidjeli o kakvoj je politici rijec."
Colak je sa svojim vojnicima, ustvari, i dobio bitku koja se slavila bez njega, zaustavivsi "200 cetnickih oklopnjaka i 1.000 vojnika" nadomak grada. Ta skupina branitelja bila je ustvari osnova za stvaranje brigade "Petar Kresimir", koja ce kasnijim preustrojavanjem nestati, iako je, tvrdi Colak, bila najorganiziranija postrojba. Njen ce zapovjednik pak bez angazmana ostati krajem 1993, kada zaustavlja konvoj s gorivom koji je preko Herceg–Bosne isao za Karadziceve cetnike. Kao odgovor, vrh HB–a na Colaka salje specijalne jedinice zbog kojih on blokira sve ulaze u Livno, sprijecivsi time da grad bude opljackan, a Bosnjaci protjerani ili pobijeni.
Livnjaci danas tvrde da je on i najzasluzniji sto u njihovom gradu nije bilo etnickog ciscenja i ubistava nehrvata, te sto je razoruzavanje Bosnjaka proteklo skoro bezbolno. "Bosnjaci su se u HVO ukljucili tek poslije glavnih bitaka i ja sam u jedinici imao 826 momaka koji su cuvali grad cak i kada su nas slali da ratujemo protiv Armije BiH. Tragicno je da smo mi zapravo imali vise poginulih u borbi protiv Bosnjaka nego protiv cetnika. Ali taj rat protiv Bosnjaka je i pokazao kakvi su ciljevi bili. Umjesto da Hrvati saradjuju s njima protiv zajednickog agresora, mi smo se tukli medjusobno", prisjeca se Colak bliske proslosti, od koje su mu ostala sjecanja i priznanja sugradjana. On, naime, nema nikakvog cina. Bas kao sto ni Livno nema niti jednog generala, ali ni jednog trazenog ratnog zlocinca. "Nismo dobijali cinove zato sto nismo cinili zlocine", dodaje Colak, koji ne krije da ne priznaje niti Republiku Srpsku niti Federaciju BiH. "Moramo stvoriti drzavu onakom kakva ona i treba da bude."
Colakova prica zapravo je stvarna prica o Livnu, bosanskom gradu na rubu Herceg–Bosne. Zaboravljenom od Sarajeva i na perfidan nacin zrtvovanom za Herceg–Bosnu. Niko vise u Livnu ne krije kako je, dok su na taj grad svakodnevno padale granate iz tri pravca, stvaran mit o Sirokom Brijegu; kako je Livno, zajedno sa Tomislavgradom, punilo skoro pola budzeta Herceg–Bosne; kako je livanjskim preduzecima iskljucivana struja usred rata i to zbog neplacenih racuna; kako u programima HTV–a nije bilo mjesta za livanjske izvjestaje, dok se prica o tri granate ispaljene na Siroki Brijeg vrtjela tri dana; kako taj grad, na kraju, ima svoju dzamiju, pravoslavnu crkvu, neoskrnavljenu pecinu u kojoj je Ivan Goran Kovacic napisao dio poeme Jama...
Valjda zbog svega toga, u Livnu, za razliku od komsijskog Posusja, nema mermerno–mesinganih vila sa ogromnim vrtovima, neonima uokvirenih privatnih kompanija, kafana pred kojima stoje mercedesi... Grad star 1.100 godina zbilja djeluje zaboravljeno. I jos uvijek jako lijepo