Alright hear this

Neki dan mi mama kaže "vodim te na večeru". Odmah sam znala da neće dobro završiti. Jer novaca da plati večeru nema obzirom na visinu mirovina u Hrvatskoj, a onda pomislih da možda žena želi proslaviti moj odlazak od kuće! Pojasni mi da je naš telefonski broj sretan i da je ona ta sretnica kao vlasnica broja, koja je osvojila jednu od nagrada. Naravno, ukoliko dođe na prezentaciju nekih proizvoda i večeru, uz uvjet da nekoga povede. I tako se uputismo nas nekoliko ženskih iz obitelji. Zašto ne, nešto pojesti, malo se družiti, pogledati neke proizvode, možda neke jeftinije i kupiti. Ovo nam nije prva takva prezentacija, jer naš telefonski broj je stvarno dosta sretan i često zovu. Došli smo tamo oko pola 7, nitko od nas nije večerao, jer večera će nas dočekati tamo. Vrijeme je lagano prolazilo, 10 minuta, 20 minuta. Prođe i pola sata, nema večere, nema nikoga službenog... Iza sedmice ulijeće neki mladi tip, nasmijan, ide od stola do stola i skuplja tzv. pozivnice koje su vlasnici telefonskog broja dobili. I počinje. "Dobra večer, bla bla, vjerojatno svi znate kako idu ove prezentacije.. Prvo večerate, zatim vam netko govori o zdravim proizvodima.. i to ne traje puno. Ali ova prezentacija je drugačija, ovdje imam puno za reći, trajat će do ponoći!" Ma šali se, svi se nasmiju. A on na to "ma šalim se, skratit ću ja to na ukupno 4 sata.. ali budući da svi znate sve o tim proizvodima, ovo će sve trajati 3 sata i 15 minuta." Opet svi u smijeh, ali malo kiseliji. Ide dalje. "Svi koji imaju pozivnice su osvojili nagradno putovanje u Španjolsku." Ljudi se vesele, pomalo i čude. Na to mladić (bosanski naglasak rekla bih) kaže "neka dođe po svoju nagradu onaj tko ima pozivnicu." Par mudrih žena pozamašne dobi se ustaje i viče "al uzeli ste nam ih!". Na to se ostali nasmiju, a mi se samo pogledamo, jer ovo više nije smiješno. O putovanju je pričao nekih 20-ak minuta, kroz koje države se putuje, šta se sve razgleda. Postavio je nekoliko duhovitih pitanja kao što je "a šta vi mislite gdje ćete biti smješteni u Španjolskoj?", a uzvraćaju mu još duhovitijim odgovorom "na plaži". "Da!! Tako je, u šatoru na plaži!". Uopće ne znam prepričati šta se dalje događalo, odlazio je na pola sata, vraćao se, prezentirao proizvod po proizvod. Svako malo je pitao "a šta ćemo sad?". Sve češće se čula riječ "večeru!". Govorio je o proizvodima, podmetačima za krevet. Bakice su dobacivale vrlo smiješna pitanja "jel se može na tome spavati?". Sjedili smo u zadnjem redu, prisjetila sam se školskih dana, kada ti je sve smiješno, a ne smiješ se smijati. Doslovce smo umirali od smijeha. Ili od muke, jer agonija nije prestajala. Onda je uzviknuo "jel ima zainteresiranih?". Svi su šutjeli. Cijene nije rekao, namjerno. I onda je opet otišao negdje iza. I nije ga bilo jaako dugo, činilo se kao vječnost. Mislim da se nikad ne bi ni vratio, da neka gospođa nije otišla i na kraju smo shvatili da je nešto kupila. Odjednom su konobari počeli nositi tanjure. Veselja nikad kraja. Ljudi naručuju još piva, vina, sokova, svi sretni. Bilo je 9 sati! Neki od njih čim su pojeli, ustali su se i otišli. Mi smo ipak malo kulturnija obitelj, pa smo pričekali veseljaka da se vrati i pozdravi nas. I vratio se. I počeo je vaditi još neki proizvod. Sad sam već pomislila kako ću stvarno ovdje sjediti do ponoći! Bahato je za svaki stol samo gurnuo u ruke taj proizvod, "oćete, nećete?!", uzeo ga nazad, bez da pogleda osobi u oči. Kakav je to marketing, ja ne razumijem, ako mi netko može objasniti? I zaboravila sam spomenuti uz svu tu nervozu i čekanje da se pojavi, da u restoranima nema pušenja. Živio zakon o nepušenju. Ali svi kad smo izašli bili smo najsretniji ljudi u cijelom gradu! Jer i to je završilo. I trajalo je točno 3 sata i 15 minuta. Bili smo na prezentaciji dotične firme tri puta, kao iz naslova!

(a na putovanje se ide slijedeće godine... pa tko živ, tko mrtav... doslovno!)

Deset minuta sjedenja pred monitorom. Buljim u prazno. Najviše sam razmišljala u kojem licu da pišem. Najbolje u trećem, tako zvuči bolje, valjda. A možda i ne.
Ali pali cigaru i kreće.
Ni sama ne znam kako sam se odlučila na tu promjenu u životu. Presudne su bile rečenice jednog psihoterapeuta. Bar da su svaki put savjeti besplatni, gdje bi mi bio kraj. Uostalom, ono što nam oni govore i sami znamo, samo ne želimo priznati. Meni je puno lakše kad mi netko kaže.
"Stoga prestanite čekati i tražiti nekoga da vas spasi. Napravite prvi korak, a zatim sljedeći. I pred vama će se otvoriti čitav svijet mogućnosti".
Kako je samo pogodio prave riječi? To je bilo u 6. mjesecu. Mislim da sam se onda odlučila za preseljenje. I to u Zagreb. Jer tamo će mi se otvoriti čitav svijet mogućnosti! Haha! Istina je drugačija, postoji netko koga ne želim izgubiti. I idem za njim. Jer me inspirira. I pokreće. Da nije tako, sve bi bilo drugačije. I dalje bi sjedila u ovom malom gradu, čekala, kukala... A sad idem negdje. Krenula sam bar. Kako će to sve izgledati, nije me briga. Nešto se događa i nema sretnije osobe od mene. Kad sam tražila posao, nisam niti jednog trenutka posumnjala da ga neću dobiti. Dobra sam u tome. Ma šta dobra, najbolja! Što se toga tiče, nema samouvjerenije osobe od mene. Prva prijava za posao, prvi razgovor i dobijem posao. E tako se to radi kad nešto stvarno želiš.
Pali još jednu cigaru.
Možda ću sada i prestati. Ne zbog zdravlja, ne da sebi dokažem da mogu, nego jednostavno jer neću imati novaca za to. Jedino čega me strah da neću imati šta za jesti! Zapravo, toliko pitanja mi se vrti u glavi, ali uspješno se borim protiv njih, jer bit će kak bude. I nema druge. Nema odustajanja sada. Naći ću si dodatni posao.
Uvijek sam govorila kako mi je dosadno u ovom gradu gdje trenutno živim, a gdje ću biti još mjesec-dva. Nisam baš voljela živjeti tu, ali sad kad znam da odlazim, sve mi je draži i ljepši. Promatram ga. Sviđa mi se. Osobe s kojima radim, prijatelji, obitelj, svi su mi dosadili. Išli su mi na živce. Padala sam u depresiju. I dalje bi tako bilo da ostajem tu. A sad su mi svi tako dragi i veselim se trenutku kad ću se opraštati od njih. Jesam zbog toga zločesta ili mi samo brzo dosade stvari? Uvjerena sam da ću grad i prijatelje i sve ovdje obožavati kad odem. Zato i idem. Da volim ono što sam imala, ali i da zavolim nešto novo. Jer upravo to mi treba. I uzbuđena sam stvarno.
I zbog toga gori još jedna cigara među prstima.