Neki dan mi mama kaže "vodim te na večeru". Odmah sam znala da neće dobro završiti. Jer novaca da plati večeru nema obzirom na visinu mirovina u Hrvatskoj, a onda pomislih da možda žena želi proslaviti moj odlazak od kuće! Pojasni mi da je naš telefonski broj sretan i da je ona ta sretnica kao vlasnica broja, koja je osvojila jednu od nagrada. Naravno, ukoliko dođe na prezentaciju nekih proizvoda i večeru, uz uvjet da nekoga povede. I tako se uputismo nas nekoliko ženskih iz obitelji. Zašto ne, nešto pojesti, malo se družiti, pogledati neke proizvode, možda neke jeftinije i kupiti. Ovo nam nije prva takva prezentacija, jer naš telefonski broj je stvarno dosta sretan i često zovu. Došli smo tamo oko pola 7, nitko od nas nije večerao, jer večera će nas dočekati tamo. Vrijeme je lagano prolazilo, 10 minuta, 20 minuta. Prođe i pola sata, nema večere, nema nikoga službenog... Iza sedmice ulijeće neki mladi tip, nasmijan, ide od stola do stola i skuplja tzv. pozivnice koje su vlasnici telefonskog broja dobili. I počinje. "Dobra večer, bla bla, vjerojatno svi znate kako idu ove prezentacije.. Prvo večerate, zatim vam netko govori o zdravim proizvodima.. i to ne traje puno. Ali ova prezentacija je drugačija, ovdje imam puno za reći, trajat će do ponoći!" Ma šali se, svi se nasmiju. A on na to "ma šalim se, skratit ću ja to na ukupno 4 sata.. ali budući da svi znate sve o tim proizvodima, ovo će sve trajati 3 sata i 15 minuta." Opet svi u smijeh, ali malo kiseliji. Ide dalje. "Svi koji imaju pozivnice su osvojili nagradno putovanje u Španjolsku." Ljudi se vesele, pomalo i čude. Na to mladić (bosanski naglasak rekla bih) kaže "neka dođe po svoju nagradu onaj tko ima pozivnicu." Par mudrih žena pozamašne dobi se ustaje i viče "al uzeli ste nam ih!". Na to se ostali nasmiju, a mi se samo pogledamo, jer ovo više nije smiješno. O putovanju je pričao nekih 20-ak minuta, kroz koje države se putuje, šta se sve razgleda. Postavio je nekoliko duhovitih pitanja kao što je "a šta vi mislite gdje ćete biti smješteni u Španjolskoj?", a uzvraćaju mu još duhovitijim odgovorom "na plaži". "Da!! Tako je, u šatoru na plaži!". Uopće ne znam prepričati šta se dalje događalo, odlazio je na pola sata, vraćao se, prezentirao proizvod po proizvod. Svako malo je pitao "a šta ćemo sad?". Sve češće se čula riječ "večeru!". Govorio je o proizvodima, podmetačima za krevet. Bakice su dobacivale vrlo smiješna pitanja "jel se može na tome spavati?". Sjedili smo u zadnjem redu, prisjetila sam se školskih dana, kada ti je sve smiješno, a ne smiješ se smijati. Doslovce smo umirali od smijeha. Ili od muke, jer agonija nije prestajala. Onda je uzviknuo "jel ima zainteresiranih?". Svi su šutjeli. Cijene nije rekao, namjerno. I onda je opet otišao negdje iza. I nije ga bilo jaako dugo, činilo se kao vječnost. Mislim da se nikad ne bi ni vratio, da neka gospođa nije otišla i na kraju smo shvatili da je nešto kupila. Odjednom su konobari počeli nositi tanjure. Veselja nikad kraja. Ljudi naručuju još piva, vina, sokova, svi sretni. Bilo je 9 sati! Neki od njih čim su pojeli, ustali su se i otišli. Mi smo ipak malo kulturnija obitelj, pa smo pričekali veseljaka da se vrati i pozdravi nas. I vratio se. I počeo je vaditi još neki proizvod. Sad sam već pomislila kako ću stvarno ovdje sjediti do ponoći! Bahato je za svaki stol samo gurnuo u ruke taj proizvod, "oćete, nećete?!", uzeo ga nazad, bez da pogleda osobi u oči. Kakav je to marketing, ja ne razumijem, ako mi netko može objasniti? I zaboravila sam spomenuti uz svu tu nervozu i čekanje da se pojavi, da u restoranima nema pušenja. Živio zakon o nepušenju. Ali svi kad smo izašli bili smo najsretniji ljudi u cijelom gradu! Jer i to je završilo. I trajalo je točno 3 sata i 15 minuta. Bili smo na prezentaciji dotične firme tri puta, kao iz naslova!
(a na putovanje se ide slijedeće godine... pa tko živ, tko mrtav... doslovno!)
Post je objavljen 25.11.2009. u 19:07 sati.