Alright hear this

Deset minuta sjedenja pred monitorom. Buljim u prazno. Najviše sam razmišljala u kojem licu da pišem. Najbolje u trećem, tako zvuči bolje, valjda. A možda i ne.
Ali pali cigaru i kreće.
Ni sama ne znam kako sam se odlučila na tu promjenu u životu. Presudne su bile rečenice jednog psihoterapeuta. Bar da su svaki put savjeti besplatni, gdje bi mi bio kraj. Uostalom, ono što nam oni govore i sami znamo, samo ne želimo priznati. Meni je puno lakše kad mi netko kaže.
"Stoga prestanite čekati i tražiti nekoga da vas spasi. Napravite prvi korak, a zatim sljedeći. I pred vama će se otvoriti čitav svijet mogućnosti".
Kako je samo pogodio prave riječi? To je bilo u 6. mjesecu. Mislim da sam se onda odlučila za preseljenje. I to u Zagreb. Jer tamo će mi se otvoriti čitav svijet mogućnosti! Haha! Istina je drugačija, postoji netko koga ne želim izgubiti. I idem za njim. Jer me inspirira. I pokreće. Da nije tako, sve bi bilo drugačije. I dalje bi sjedila u ovom malom gradu, čekala, kukala... A sad idem negdje. Krenula sam bar. Kako će to sve izgledati, nije me briga. Nešto se događa i nema sretnije osobe od mene. Kad sam tražila posao, nisam niti jednog trenutka posumnjala da ga neću dobiti. Dobra sam u tome. Ma šta dobra, najbolja! Što se toga tiče, nema samouvjerenije osobe od mene. Prva prijava za posao, prvi razgovor i dobijem posao. E tako se to radi kad nešto stvarno želiš.
Pali još jednu cigaru.
Možda ću sada i prestati. Ne zbog zdravlja, ne da sebi dokažem da mogu, nego jednostavno jer neću imati novaca za to. Jedino čega me strah da neću imati šta za jesti! Zapravo, toliko pitanja mi se vrti u glavi, ali uspješno se borim protiv njih, jer bit će kak bude. I nema druge. Nema odustajanja sada. Naći ću si dodatni posao.
Uvijek sam govorila kako mi je dosadno u ovom gradu gdje trenutno živim, a gdje ću biti još mjesec-dva. Nisam baš voljela živjeti tu, ali sad kad znam da odlazim, sve mi je draži i ljepši. Promatram ga. Sviđa mi se. Osobe s kojima radim, prijatelji, obitelj, svi su mi dosadili. Išli su mi na živce. Padala sam u depresiju. I dalje bi tako bilo da ostajem tu. A sad su mi svi tako dragi i veselim se trenutku kad ću se opraštati od njih. Jesam zbog toga zločesta ili mi samo brzo dosade stvari? Uvjerena sam da ću grad i prijatelje i sve ovdje obožavati kad odem. Zato i idem. Da volim ono što sam imala, ali i da zavolim nešto novo. Jer upravo to mi treba. I uzbuđena sam stvarno.
I zbog toga gori još jedna cigara među prstima.