utorak, 28.11.2006.
Šapni mi što želiš...
Katkad sam sretna,
osmijeh mi se zalijepi za lice,
osjećam Božju blizinu,
osjećam Božju ljubav,
tako duboko u sebi,
tako sigurnu u svom srcu.
Katkad sam tužna,
tražim izvore gdje bi se mogla osvježiti radošću,
gdje bi mogla krenuti ispočetka,
gdje bi pronašla razloga za osmijeh,
ali često mi to ne ide,
jer teško mi je pronaći razloga za osmijeh,
iako sam svjesna da je stvar u tome,
što si ne dopuštam primjetiti razlog za osmijeh.
Katkad sam povrijeđena,
nečije riječi me zabole,
možda me trebaju povrijediti,
možda me povrijede jer sam takva osoba,
nešto mi se poput čavala zabode u srce,
onda mi suze navru na oči,
osjećam se tako samo i bezvrijedno.
Katkad se osjećam ljuto i živčano,
najčešće na samu sebe,
najradije bi se pospremila u neki kutak neke ladice,
pokrila nekom krpom,
da me nitko ne vidi i ne čuje,
jer ponavljam iste pogreške,
jer sam slaba u istim stvarima,
jer više ne znam ni kako se postaviti...
Katkad se nekako posebno osjećam,
imam osjećaj da trebam učiniti nešto,
da mi je namijenjeno nešto,
vidim Njega u tim planovima,
osjećam kako me podržava u tome,
ali kako shvatiti što je to...
Tada se osjećam istodobno sretno,
ali i uzbuđeno, onako na iglama...
Je li to zato jer je čovjeku iznenađujuće,
što mu je Bog tako jako prisutan u nečemu..?
Ne znam...
Želim samo reći Onome gore,
Onome čiju prisutnost jako osjećam,
Onome čiji pogled blagih očiju i sada osjećam na sebi,
Ocu čijim morima želim ploviti,
Ocu kojemu sam jako zahvalna
jer ga tim divnim imenom poput djeteta mogu zazvati,
želim mu samo reći - kaži mi što je volja Tvoja,
približi se mojim mislima, očima, ušima,
i...
šapni mi što želiš.
- 00:20 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.11.2006.
Budi tu...
Kada nas naša svakidašnjica
proguta svom tom žurbom i ništavilom...
Kada nas ljudski pogledi
smrve u mrvice koje ne znaju kako bi dalje.
Kada nam riječi prijatelja
zazvuče kao bačeni kamen tamo gdje najviše boli...
Kada se naši bližnji ogluše
na naše teškoće i patnje...
Kada se osjetimo usamljeni
poput malene djece izgubljene u prevelikom gradu...
Budi uz nas, Oče,
vrati nas bliže k sebi...
Daj nam snage da uspijemo,
a da pritom ne zaboravimo gdje nas čeka utjeha...
Daj da u ljudima oko sebe gledamo ono dobro,
da otkrivamo Tebe u njima...
Daj da zaboravimo teške riječi dragih ljudi,
daj da ih poput pijeska tvoj vjetar daleko otpuše...
Daj da mognemo oprostiti svojim bližnjim,
daj da nam uvijek budeš najveći uzor...
Budi tu, dragi Bože,
podigni nas od prljavštine zemaljskog bogatstva,
udahni u nas svoju ljubav da nas šalje po putovima života...
Jer želimo biti tvoja slika,
želimo širiti tu ljubav kojom nas jačaš,
želimo pokazati da smo najjači kad smo s Tobom,
želimo da ljudi čitaju to s naših lica,
da čitaju da živimo radosni u Tvome krilu,
a ti ih, molimo Te, Gospodine, nauči samo jednome,
nauči ih čitati...
- 22:00 -
