Kada nas naša svakidašnjica
proguta svom tom žurbom i ništavilom...
Kada nas ljudski pogledi
smrve u mrvice koje ne znaju kako bi dalje.

Kada nam riječi prijatelja
zazvuče kao bačeni kamen tamo gdje najviše boli...
Kada se naši bližnji ogluše
na naše teškoće i patnje...
Kada se osjetimo usamljeni
poput malene djece izgubljene u prevelikom gradu...
Budi uz nas, Oče,
vrati nas bliže k sebi...

Daj nam snage da uspijemo,
a da pritom ne zaboravimo gdje nas čeka utjeha...
Daj da u ljudima oko sebe gledamo ono dobro,
da otkrivamo Tebe u njima...

Daj da zaboravimo teške riječi dragih ljudi,
daj da ih poput pijeska tvoj vjetar daleko otpuše...
Daj da mognemo oprostiti svojim bližnjim,
daj da nam uvijek budeš najveći uzor...
Budi tu, dragi Bože,
podigni nas od prljavštine zemaljskog bogatstva,
udahni u nas svoju ljubav da nas šalje po putovima života...

Jer želimo biti tvoja slika,
želimo širiti tu ljubav kojom nas jačaš,
želimo pokazati da smo najjači kad smo s Tobom,
želimo da ljudi čitaju to s naših lica,
da čitaju da živimo radosni u Tvome krilu,
a ti ih, molimo Te, Gospodine, nauči samo jednome,
nauči ih čitati...
Post je objavljen 16.11.2006. u 22:00 sati.