četvrtak, 26.10.2006.
Sada znam...
Sada znam koliko nam se
Bog svakodnevno daruje,
koliko je tu s nama,
koliko je prisutan u našim životima.
Sada znam kako je lijepo
pogledati u sunce,
osjetiti tu toplinu i svjetlo,
kao da mi Bog stavlja ruku na rame.
Sada znam kako je
predivno imati prijatelje,
kako je predivno osjetiti Njegovu ljubav,
u njihovim zagrljajima i pogledima,
kako je predivno osjetiti Njegovu podršku
u njihovim riječima,
kako je predivno osjetiti Njegovu blizinu
u njihovoj spremnosti da budu tu za mene...
Sada znam kako je radost dio života,
kako je osmijeh najveće čudo našega vremena,
kako se ljudi jedino na osmijeh osvrću dvaput,
kako osmijeh poput niti povezuje ljude,
kako se osmijeh dobiva besplatno i od nepoznatih ljudi,
kako se osmijeh daje besplatno i nepoznatim ljudima,
kako osmijeh čini neke trenutke posebnima,
kako je osmijeh ogledalo naše volje
da ljudima pokažemo da su sjajne zvijezde
na nebu našega života.
Sada znam kako nema vrijednijih riječi
od riječi upućenih Bogu,
sada znam da nema uzvišenijih riječi
od riječi molitve,
sada znam da bez molitve nema života,
sada znam da je molitva oaza
u koračanju pustinjom našega života.
Sada znam da treba vjerovati
u naše ciljeve i želje,
sada znam da se radost množi
kada se dijeli s drugima,
sada znam da ne treba ići svijetom zatvorenih očiju,
nego ih otvoriti i gledati oko sebe.
Jer toliko je malih stvari na ovome svijetu,
koje nam Bog daje da osjetimo da je tu,
ali u njima se ne skriva ta radost za kojom tragamo,
one nam mogu biti poput žica gitare,
ali one ne sviraju bez nečije ruke,
ta ruka skriva se u nama,
to je Božja ruka,
kojoj trebamo dopustiti da sklada melodiju
istinske radosti našega srca.
- 22:14 -
petak, 06.10.2006.
Isuse moj...
Svaka suza iz tvoga oka,
svaki trn na tvojoj glavi,
svaki udarac bičem po tvome tijelu,
svaki grč na tvome licu,
bio je znak koliko nas ljubiš,
bio je znak vječne ljubavi dragog Boga.
U svakom grču na licu bolesna čovjeka,
svakoj tuzi u srcu usamljenoga,
svakoj boli na duši ostavljenoga,
svakoj bori na licu umornoga,
možemo prepoznati Tebe,
možemo vidjeti Tebe,
možemo iskusiti Tebe.
Zar nije bilo dovoljno,
svoj si život poklonio,
sebe si nam darovao,
suzama si svojim platio,
platio najveću moguću cijenu,
da nama podariš šansu za vječnost.
Zar nije bilo dovoljno,
Isuse moj,
da nam cijeloga sebe predaš,
u ruke nama,
zar nije bilo dovoljno..?
Kolika to ljubav mora biti,
da ljubi tolikom puninom i predanošću,
tolikim žarom i radošću,
da joj ni to sve nije bilo dovoljno.
Želio si nam dati nešto više,
želio si nam se predati zauvijek,
živjeti kraj nas,
želio si nam pomagati i u ovom životu,
želio si nas usmjeravati,
dati nam snage da uspijemo kada nas život pritisne,
želio si s nama nositi ovaj ponekad težak križ.
Zar ti onaj tvoj nije bio dovoljan?
Kolika to ljubav mora biti,
da ponese sve križeve ovog svijeta,
koliko jaka, čvrsta i sigurna,
da vjerovati u nju znači primiti Tvoju pomoć,
koliko čudesna,
da zna sve moje križeve,
sve moje tuge,
sve neispunjene želje...
Isuse moj,
željela bi Ti reći,
od srca Ti zahvaliti,
izreći Ti svu hvalu i slavu ovoga svijeta,
ali kako kad je moje srce premaleno,
kako kad ponekad u čovjeku ne prepoznaje Tebe,
kako kad ponekad svoga bližnjega ne primjeti...?
Možda sam premalena da ti svu hvalu darujem,
ali dovoljno sam velika da ti kažem iskreno hvala,
vjerujem i nadam se da će biti dovoljno,
makar je malena mrvica spram onog što si ti meni dao...
I kad se sjetim što si nama svima darovao,
koliko nas ljubiš i koliko ćeš nas uvijek ljubiti,
kakva si nam obećanja ostavio,
kakve riječi za život darovao...
Kad se toga svega sjetim,
zna mi ponekad suzica niz lice poteći,
jer osvrnem se oko sebe,
i ne vidim da se itko toga prisjeti,
ne vidim da itko to pokušava uopće shvatiti,
ne vidim da je nekome stalo...
Katkad se pitam,
jesi li jako tužan zbog toga,
da li te duša zaboli kad pogledaš na ovaj svijet...?
Ili ti je naša vjera,
naše molitve,
naša predanost,
dovoljna da ti radost bude jača od tuge...?
Samo kad bi svi ljudi znali ophoditi se,
bar s polovicom onoga što im je dano,
svijet bi bio ljepši.
Shvaćam da je nekima manje dano,
da će se od takvih i manje tražiti,
ali znam da je nekima dano ipak puno više,
a ne znaju to prihvatiti,
ne znaju se s tim nositi,
jer ne žele,ne žele prihvatiti da ih Bog želi takve kakvi jesu.
Isuse moj,
oprosti nam zbog toga,
gledaj našu vjeru, naše molitve,
a ne našu nemoć i slabosti...
I budi uz nas,
jer sami ne znamo i ne možemo,
mi Te trebamo...
- 15:04 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.10.2006.
Srce djeteta
Gledam ljude u tramvaju
umornih očiju i snuždena lica
nema ništa u njima što bi ih vodilo
nema ništa što bi zapalilo
odavno ugasli plamen...
A toliko je razloga za buđenje...
Pogledam kroz prozor tramvaja
ugledam lice djeteta
nasmiješeno i bezbrižno
živi život u radosti i igri
vidi samo ono lijepo u životu
i uživa svim srcem u tome.
Zašto bi naše srce ikada trebalo odrasti?
Zašto ne bismo mogli uvijek živjeti poput djeteta
radovati se malim, besplatnim stvarima
voljeti čovjeka jer je dobar, duhovit, drag,
a ne zato jer ima veliku kuću, skup auto i lijepu vikendicu.
Zašto ne bismo bili prijatelji poput djece,
otvorena srca, dobre, makar ponekad naivne duše...
da nam naš ponos više nije iznad svega
da nam želje drugih postanu iznad svega
da nam radost drugih postane iznad svega
da nam vrijeme postane vrijeme za druge.
Budimo otvoreni za druge uvijek,
otkrijmo tu radost koju skriva
svako tužno srce
koje se lijepoj riječi tako razveseli...
Otkrijmo u svakom dječjem osmijehu
tu ljubav koju nam Otac daruje,
i tu ljubav kojom toliko ljubi one malene.
- 15:51 -
