nedjelja, 26.03.2006.
Ljubav
Nešto što se skriva u tako mnogo stvari, a zapravo je najveća od svih. Ljubav. Ona je samo jedna - veća, manja, bratska, roditeljska, bračna. Ali uvijek je vrijedna. I potrebna. Svi želimo biti ljubljeni, želimo znati da je nekome stalo do nas, želimo osjetiti da smo nekome potrebni. Jer to je poseban osjećaj koji nam daje snage ići naprijed u životu.
Ne znam koliko točno osoba volim u svom životu, kad bi izbrojala i svoju obitelj, rodbinu, prijatelje...koliki bi broj to bio, a i sigurna sam da ne bi bio konačan. Jer koliko se ljudi ne bi sjetila, a znam da mi ipak nešto znače. Kad bi pogledala duboko u svoje srce, vjerojatno bi se začudila koga bi sve pronašla 
Moram priznati da mi ljudi lako prirastaju srcu, nije bitno da li ih poznajem dva mjeseca, dvije godine ili pak cijeli život. Ako osjetim da su mi dragi, da su tu za mene, da su mi pravi prijatelji, više mi ništa ne treba. To je dovoljno za ljubav. Male stvari vode nas do ljubavi. Osmijeh, zagrljaj, lijepa riječ...to je ljubav. Neke pak poznajem jako dugo, ali u njima nisam pronašla nešto zbog čega bi ih mogla nazvati prijateljima. Jer za njih postojim samo kad je njima to potrebno. A pravo prijateljstvo je ipak nešto puno dublje i veće od toga.
Ima osoba u životu koje su mi doista pokazale pravu ljubav, puno ljudi učinilo mi je neke predivne geste koje ću uvijek pamtiti, bilo je stvari od kojih mi je srce znalo zatitrati na način kojeg ću se sjećati i kad budem kao starica za ruku držala ljubav svog života. Tih stvari je bilo, i još će ih biti, ali nijedna od njih me nije toliko fascinirala, i u meni probudila san o savršenoj ljubavi, kao ona o raspetoj Ljubavi. Kada netko daruje vlastiti život, za dobrobit svih nas, onda je to savršena ljubav. Dati život za svoje prijatelje. Koliko bi nas to bilo sposobno učiniti? Da li smo spremni ljubiti jedni druge tom savršenom ljubavlju? Iako smo samo ljudi? Katkad mi se ta pitanja vrte po glavi, ali iznenađuje me što katkada u sebi pomislim da bi bila spremna. Jer ljubiti moje bližnje, moje prijatelje, znači i biti spreman dati život za njih. Isus nas je tako naučio, i moje je mišljenje da se trebamo potruditi da to i slijedimo. Žrtvovati se za ljude koje voliš, to je ljepota, makar u najmanjim stvarima. Izdvojiti vremena za razgovor, pomoći u nečemu, ili jednostavno sjediti kraj nekoga koga voliš, biti s njim u tišini, a kasnije se osjećati kao da ste si povjerili sve probleme i tuge.
Ljubav je začela svijet. Ona je njegov temelj. Ljubav je spasila svijet. I ljubav je pobijedila smrt. To neka nam probudi nadu i kad nam sve lađe potopi more tuge i nemira.
- 22:15 -
utorak, 14.03.2006.
Tuga
Teško je katkada prihvatiti neke stvari. Shvatiti cijeli svijet oko sebe. Razumjeti nečije postupke. Kada to ne uspijemo, osjećamo neku gorčinu, razočaranje, kao da se sve urotilo protiv nas. Osjećamo kako nam suze vlaže obraze, osjećamo kako ne znamo kako dalje. Ne možemo u ničemu pronaći smisao.
Ljudi na različite načine liječe tugu. Utapanjem u boli i suzama, kažu, kad se isplačeš, bit će lakše. Neki pak jedu tone čokolade. Neki bol liječe alkoholom.
A meni je nekako najlakše bol liječiti molitvom. Istina da mi često nije lako usredotočiti se i pronaći smisao u svemu tome, ali uvijek se prvo pokušam smiriti. Zatim jednostavno počnem moliti, makar u početku izgovarala riječi bez da sam svjesna njihovo značenja. Nakon nekog vremena, uvijek počnem osjećati Njegovu prisutnost, Njegovu ruku na svom ramenu. Tada je stvarno lakše. Trebamo biti iskreni, trebamo biti ponizni, trebamo mu iskreno reći da sami ne možemo. I trebamo priznati sami sebi da jednostavno ne ide. Zvuči ko neki recept :)
Ponekad kad se utapamo u suzama, kada nam bol ne dopušta disati, ponekad je potrebno samo malo dignuti glavu, otvoriti srce...i dati mu da uđe unutra i pomogne nam. Toliko puta mi se već dogodilo da mi je jako teško, i ne mogu u ničemu pronaći smisao, ništa..jednostavno sam kako se kaže – „gotova“. A onda kao neko čudo, kao neki bljesak kroz tu tamu, osjetim neki mir, nešto me smiruje, nešto mi dariva snagu. Lijepi je osjećaj znati da kad nas svi iznevjere, da će On biti tu i tada.
Kažu mi da sam osjetljiva, da me neke stvari lako rastuže, da prejako djeluju na mene. Ne znam, možda je to i istina, ali riječi su te koje me najviše ražaloste. Kad tražim nečiju ruku, i onda dobijem pljusku koju ne očekujem, to me ražalosti jako. Katkad se pitam je li to doista tako, jesam li doista preosjetljiva... Ne znam. Možda je ljepota u svemu tome, što imam dar praštati sve te riječi, što često mogu iskrena srca reći da sam oprostila. Ipak, preko nekih stvari ne mogu preći tako lako. Sve ovisi kako osjetim, kako mi moje srce nalaže.
Ne znam jesam možda izašla izvan teme, ali htjela sam sve ovo reći. Ne želim da ovo bude nešto tipa nekog sastavka na temu, jednostavno govorim što mi padne na pamet, asocijacije i razmišljanja vezana uz temu. Tako da nema uvod, ni vrhunac ni kraj, da ne bi još to očekivali ;) Zapravo je tuga teška i preopćenita tema... Ali eto, došlo mi je da sad o tome pišem.
I nemojte biti tužni, ne dajte se ni kada je najteže. U svoj toj tami sigurno postoji svjetlo koje će vas voditi do sigurne luke. Samo se nemojte nikada predati.
Znamo svi da je tuga gorak osjećaj... Utjehu trebamo potražiti u Gospodinu, i kad nas svi ljudi iznevjere, Gospodin nam je obećao da nikad neće.
- 22:32 -
petak, 10.03.2006.
Prijateljstvo
Jednog dana kaže Ljubav Prijateljstvu:
Zašto ti postojiš kad već postojim ja?
Prijateljstvo odgovori:
Da nosim osmijeh tamo gdje si Ti ostavila suzu!!
Kako je lijepo imati neke ljude uz sebe, znati da im je stalo do mene, znati da će biti tu kad ih nešto budem trebala. Prijateljstvo je važno u mojem životu. Ono za razliku od većine ljudskih odnosa – traje. Mislim da je veliko bogatstvo imati prijatelja. Jednog, dvoje, troje ili deset, ali veliko je to bogatstvo.
Ljudi često miješaju dva pojma – prijatelj i poznanik. Često je to iz razloga da žele imati dojam da imaju puuunooo prijatelja. Ali to zasigurno nije isto. Poznanik nije prijatelj. Ima puno ljudi koje sretnem na ulici, pozdravim ih, progovorim par riječi, ali to je sve. Znam da oni postoje, da me poznaju, ali ne znam što ih muči u životu, niti oni ne znaju što muči mene. Ne znam njihove životne želje, snove, ne znam ništa, niti oni znaju moje. Eto, mislim da su to neke bitne razlike. Postoji i obrnuta situacija, neki ljudi imaju neke prijatelje, koje ipak gledaju kao poznanike. A imaju takav blagoslov da su ti ljudi njihovi pravi prijatelji.
Stvarno je poseban Božji dar što nam je neke ljude stavio na put. Kada nam je teško, prijatelji su tu. Kada imamo dileme, kada ne znamo sami donijeti neke odluke, prijatelji su tu. Kada trebamo nekoga da nas sasluša, da nam daruje koju riječ utjehe, tek toliko da nam kaže da je uvijek uz nas, pa svaka mučna situacija postaje manje mučna. Sve postaje ljepše, lakše. Kao anđeli koje nam je Bog poslao da bdiju nad nama i da mi bdijemo nad njima. A sva ljepota u svemu tome je što nam to nije teško ni naporno. Jer prijateljska ljubav stvarno je posebna. Mogli bismo reći, to je savršena ljubav. Pristaje na kompromise, sve trpi, podnosi..pa sjetite se hvalospjeva ljubavi, najbolje nam govori kakva bi naša ljubav trebala biti. Mislim da smo u prijateljstvu najbliže takvoj ljepoti osjećaja. Osim naravno, u ljubavi u braku.
Nemojte zaboraviti koliko su nam bogatstvo naši prijatelji i koliko su nam potrebni. Uvijek se treba truditi izgrađivati to prijateljstvo, pristajati na neke kompromise, ulagati s ljubavlju. Jer kada će nam jednog dana biti teško, kada će nam suze kliziti niz obraze, kada ćemo moliti Boga da nam pomogne, da nam bude milostiv, On će nam najčešće doći u liku ni manje ni više nego – naših prijatelja.
Sjetite se ljudi koji su uz vas uvijek, koji će vas uvijek saslušati i pokušati vam pomoći, kojima je stalo do vas, koji se brinu za vas i čije vas prijateljstvo uvijek iznova obogaćuje, čije vam prijateljstvo uvijek daje snage da krenete dalje. Zahvalite Gospodinu za sve te ljude, zahvalite mu iskreno. Tada će i vaš najveći Prijatelj znati da ga niste zaboravili.
- 15:20 -
srijeda, 08.03.2006.
Oprostiti
Praštanje. Kako je lijepo čuti nekoga kako govori: „Oprosti!“ Takva je snaga sadržana u toj riječi. A kakvo li samo posebno značenje nosi. Praštanje je jedan od najvrijednijih darova koje nam je darovao Gospodin. Odmah poslije onog najvećeg – neprocjenjivog dara života.
A nama ljudima tako je teško oprostiti nekome tko nas je povrijedio. A praštanje u sebi nosi takvu veliku radost, u njemu je skrivena Božja blizina, Njegov zagrljaj...
Ponekad mi je u životu bilo stvarno teško tražiti nečiji oprost. Najviše zato jer nisam vidjela ni prihvatila razlog zbog kojeg bi trebala reći oprosti. Sad se postavlja pitanje da li je dovoljan razlog nečija radost, mir u međuljudskim odnosima. Mislim da je to dovoljno. Glavno da taj oprost iskreno zatražimo otvorena srca i nasmiješena lica. Da donesemo radost u nečije slomljeno srce. Iako mi ne shvaćamo potpuno kako smo povrijedili tu osobu, moramo prihvatiti da je ona svejedno povrijeđena i da će joj najveću radost donijeti upravo naša mala, a opet tako važna riječ oprosti.
Meni je tako lijepo čuti kada mi netko kaže oprosti. Jer teško je kada te neka draga osoba povrijedi, kada se osjeća onaj ružni nemir u zraku. A mi se katkada bojimo reći toj osobi oprosti jer mislimo da joj to neće ništa značiti, da joj to neće biti dovoljno, ili pak tužno, ali da nas je ta osoba jednostavno odlučila izbaciti iz svoga života zbog nekog razloga. I onda kada čujem to iskreno oprosti, uvijek mi je nekako posebno toplo oko srca, svaki puta na drugačiji i posebniji način. Tada znam da je toj osobi stalo do našeg prijateljstva, do mira među nama, a i na kraju, do nas samih, jer oprost donosi veliki osmijeh na lice, jednu neprocjenjivu radost, jedan novi početak... Barem meni :)
Isus nas je naučio kako trebamo praštati jedni drugima. U praštanju je sadržana velika ljubav, veliki blagoslov. Svatko od nas duboko u sebi nosi taj dar, tu snagu praštanja. Trebamo je probati prepoznati, naučiti živjeti s njom. Tako ćemo istinski pokazivati koliko ljubimo jedni druge, koliko jedni drugima dajemo priliku za neki novi, bolji početak. Često je to vrlo teško, često nam se čini da nemamo toliko snage, ili da taj naš oprost nema neko veliko značenje ni ulogu. Ima. Oprostiti nije mala stvar. Svakom srcu nosi blagostanje i mir. Zar nije veliki dar što nekome možemo tom lijepom riječi donijeti osmijeh na lice? Nemojmo dopustiti da nam takvi darovi skupljaju prašinu u nekom kutku naše ladice. Kad čuvaju u sebi ono što nam je svima tako potrebno – međusobni mir i ljubav...;)
- 23:57 -
utorak, 07.03.2006.
Ljepota života
Pomislite na život. Sjetite se što vam prvo padne na pamet kad vam netko spomene tu riječ. Često se ljudi prije sjete neke tuge, razočaranja ili životnog križa nego neke radosti i ljepote. Na milijun mjesta se može čuti ona rečenica: "Ah, a život je takav..!" Kao da je to nešto što nam je stavljeno na leđa i sada se moramo nositi s tim kako god znamo.
Zar nam se tako teško sjetiti da je život zapravo dar, koji nam je s takvom ljubavlju poklonjen, i ne samo to, u njemu nas na svakom našem koraku prati Gospodin. Zapravo sam i ja dugo razmišljala kako je život nešto s čime se moram nositi, nešto što mi nikad neće dati sve što poželim, gdje ću samo iznositi svoje čežnje i snove, a ni polovica njih nikada se neće ostvariti. Nisam razmišljala o onome da Gospodin bira najbolji put za mene. Ako mi se nešto ne ostvari, ako doživim neko razočaranje, On je tu, On će uvijek tu biti.
I kada doživim razočaranje, uvijek pošalje prave ljude da budu tu za mene, On kroz njih djeluje i obogaćuje me. Nikada to nisam osjetila kao nedavno, tada je moj križ postao takvo bogatstvo, takav dar. Zamislite da vam je neki teški križ odjednom pretvoren u čistu radost. To je doista poseban dar i uvijek ću biti zahvalna Bogu što mi je ni zbog kakve moje zasluge darovan.
Upravo u tome sastoji se ta ljepota života. Prepoznavati Njegove darove, prihvaćati Njegove križeve, ljubiti naše bližnje, a pomagati sve one kojima je pomoć potrebna... I ima još puno stvari koje u ovome životu donose takav blagoslov, radost i mir. Ni pet dana pisanja ne bi mi bilo dovoljno da ih sve nabrojim ovdje.
Ono što mene osobno najviše veseli jesu one najmanje stvari u životu. Iskreni osmijeh i zagrljaj, riječi utjehe... A o ostalim malim stvarima saznat ćete uskoro ;)
- 18:00 -
Treća sreća
Eto, ljudi, ovo je po treći put da ja otvaram svoj blog. Prije je uvijek bilo neuspješno, ili ja više nisam imala inspiracije da nešto pišem ili sam jednostavno zaboravila na svoj blog. Nadam se da će ovaj put biti drugačije ;)
Pusa svima!
- 13:31 -
