utorak, 14.03.2006.
Tuga
Teško je katkada prihvatiti neke stvari. Shvatiti cijeli svijet oko sebe. Razumjeti nečije postupke. Kada to ne uspijemo, osjećamo neku gorčinu, razočaranje, kao da se sve urotilo protiv nas. Osjećamo kako nam suze vlaže obraze, osjećamo kako ne znamo kako dalje. Ne možemo u ničemu pronaći smisao.
Ljudi na različite načine liječe tugu. Utapanjem u boli i suzama, kažu, kad se isplačeš, bit će lakše. Neki pak jedu tone čokolade. Neki bol liječe alkoholom.
A meni je nekako najlakše bol liječiti molitvom. Istina da mi često nije lako usredotočiti se i pronaći smisao u svemu tome, ali uvijek se prvo pokušam smiriti. Zatim jednostavno počnem moliti, makar u početku izgovarala riječi bez da sam svjesna njihovo značenja. Nakon nekog vremena, uvijek počnem osjećati Njegovu prisutnost, Njegovu ruku na svom ramenu. Tada je stvarno lakše. Trebamo biti iskreni, trebamo biti ponizni, trebamo mu iskreno reći da sami ne možemo. I trebamo priznati sami sebi da jednostavno ne ide. Zvuči ko neki recept :)
Ponekad kad se utapamo u suzama, kada nam bol ne dopušta disati, ponekad je potrebno samo malo dignuti glavu, otvoriti srce...i dati mu da uđe unutra i pomogne nam. Toliko puta mi se već dogodilo da mi je jako teško, i ne mogu u ničemu pronaći smisao, ništa..jednostavno sam kako se kaže – „gotova“. A onda kao neko čudo, kao neki bljesak kroz tu tamu, osjetim neki mir, nešto me smiruje, nešto mi dariva snagu. Lijepi je osjećaj znati da kad nas svi iznevjere, da će On biti tu i tada.
Kažu mi da sam osjetljiva, da me neke stvari lako rastuže, da prejako djeluju na mene. Ne znam, možda je to i istina, ali riječi su te koje me najviše ražaloste. Kad tražim nečiju ruku, i onda dobijem pljusku koju ne očekujem, to me ražalosti jako. Katkad se pitam je li to doista tako, jesam li doista preosjetljiva... Ne znam. Možda je ljepota u svemu tome, što imam dar praštati sve te riječi, što često mogu iskrena srca reći da sam oprostila. Ipak, preko nekih stvari ne mogu preći tako lako. Sve ovisi kako osjetim, kako mi moje srce nalaže.
Ne znam jesam možda izašla izvan teme, ali htjela sam sve ovo reći. Ne želim da ovo bude nešto tipa nekog sastavka na temu, jednostavno govorim što mi padne na pamet, asocijacije i razmišljanja vezana uz temu. Tako da nema uvod, ni vrhunac ni kraj, da ne bi još to očekivali ;) Zapravo je tuga teška i preopćenita tema... Ali eto, došlo mi je da sad o tome pišem.
I nemojte biti tužni, ne dajte se ni kada je najteže. U svoj toj tami sigurno postoji svjetlo koje će vas voditi do sigurne luke. Samo se nemojte nikada predati.
Znamo svi da je tuga gorak osjećaj... Utjehu trebamo potražiti u Gospodinu, i kad nas svi ljudi iznevjere, Gospodin nam je obećao da nikad neće.
- 22:32 -
