Lisica Mica https://blog.dnevnik.hr/lisicamica

četvrtak, 16.01.2014.

Mjesto za tišinu

Večeras su rano bili u krpama. Rano sam im zagasila svjetlo. Već u 9 i 10. Otišla sam u kuhinju pojesti juhu, sva sretna da ću se možda naspavati, a možda i potrošiti malo vremena na samu sebe, štogod mi to večeras značilo. Još nisam bila odlučila.
I tako u miru, uljuljkana u divne planove, primijetim tišinu i počinjem ju osluškivati. Razabirem da se sastoji od tri zvuka. Jedan je blago zujanje, iznenađujuće ugodno, vrlo različito od uobičajenih stanskih zujanja tipa frižider, centralno i razna druga više (ili manje) živčana. Drugo je čudan pozadinski zvuk koji se jedva primjećuje, ali je ipak tu kao zasebni zvučni entitet. Oba nepoznatog porijekla, i ugodni. A treći je ikein sat, star oko 5 godina, tiktaka toplo i starinski, što me čudi, ali vodi me drugoj tišini. Tišini u kući moje none.

Počinjem ju čuti u uhu skoro kao da sam tamo. Kućna tišina. Potpuno drukčija od tišine šume ili recimo plaže u kojima se najglasnije čuje prostranstvo. U njoj se čuju zidovi. I definitivno je to vrlo noćna tišina. Osim što je čujem potiho, ne mogu se sjetiti što ju čini, od čega se sastoji. Znam da je glasnija od svih tišina koje pamtim. Počinje sa zvukom none u svojoj sobi. Upravo se smjestila na krevet i zvuk prestaje. Gdje taj zvuk prestaje, počinje tišina. U uho mi stiže i nadnaravno glasni zvuk sata kojega je barba pred nekoliko desetljeća donio odnekud s broda. Sat je vrlo „retro“. Zavrtio me u vremeplovu, pa ju sad već čujem u umu. Kristalno jasnim zvukom. Znam i koliko sam otprilike imala godina, i što sam taj put radila kod none i koliko sam dugo tamo bila. Nije mi to bilo utočište, jer po prirodi stvari ono može biti samo u meni. To mi je bilo sklonište. Mjesto fizičkog prostora. Nonina kuća bila je poput boksa formule 1. Uđem, dođem sebi, izađem i idem dalje. Bez obzira koliko traje boravak u boksu, on uvijek ima istu svrhu – doći sebi. U jednom trenu odaberemo život koji nas onda zauzvrat stišće svojim očekivanjima. Kod none ih nije bilo. Ili sam ja ispunila nonina očekivanja. Nešto od navedenog u svakom slučaju.

Prostor te tišine oblikovao je moj nono koji je sam pregrađivao, nadograđivao, stavljao tu brodski pod, tamo pločice, nona koja je sama birala namještaj, koltrine, tepihe, tata i barba koji su uvijek nešto donijeli. Nisu ga oblikovali arhitekti ni dizajneri. Možda bi mi neki audiofil ili tonmajstor znao detaljnije razložiti tu tišinu. Možda je to jednostavno zvuk kuće namještene po mjeri čovjeka. Bez hermetičkog zatvaranja stiroporom, bez dizajnerskog namještaja ravnih kockastih ploha visokog sjaja, bez radijatora, bez klime, bez frižidera, s tamam toliko zavjesa i tkanina koje upijaju zvuk, prozora i zidova koje ga odbijaju, s taman toliko stvari potrebnih za pristojan život. Da li kameni zidovi zvuk odbijaju jednako kao i betonski? Da li tišina dio svog savršenstva duguje pola metra debelim kamenim zidovima?



Sigurna sam da svi imamo neke kuće i bokseve svog djetinjstva i mladosti. Interijere koji su nam nekad bili čobanski i seljački, a danas više ne postoje kao fizički prostori, a mi bi sve dali da se možemo bar na tren zavući u njih i provesti malo vremena sa ljudima koji ih više ne nastanjuju. I tako ih jasno vidimo svojim unutarnjim okom i te tišine i zvukove čujemo unutarnjim uhom. I sve su te gomile sjećanja na kuće i bokseve,pa i na sklisku cestu i zavoje, pohranjene u neredu i mraku, u šupama i garažama našeg bića. A onda, uzmemo kolačić....

U stvari ne mora biti kolačić. Proust imao svoje madlen kolačiće, a ja imam svoju tišinu.

16.01.2014. u 23:44 • 6 KomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla