Marketing
Mjesto za tišinu
Večeras su rano bili u krpama. Rano sam im zagasila svjetlo. Već u 9 i 10. Otišla sam u kuhinju pojesti juhu, sva sretna da ću se možda naspavati, a možda i potrošiti malo vremena na samu sebe, štogod mi to večeras značilo. Još nisam bila odlučila.
I tako u miru, uljuljkana u divne planove, primijetim tišinu i počinjem ju osluškivati. Razabirem da se sastoji od tri zvuka. Jedan je blago zujanje, iznenađujuće ugodno, vrlo različito od uobičajenih stanskih zujanja tipa frižider, centralno i razna druga više (ili manje) živčana. Drugo je čudan pozadinski zvuk koji se jedva primjećuje, ali je ipak tu kao zasebni zvučni entitet. Oba nepoznatog porijekla, i ugodni. A treći je ikein sat, star oko 5 godina, tiktaka toplo i starinski, što me čudi, ali vodi me drugoj tišini. Tišini u kući moje none.
Počinjem ju čuti u uhu skoro kao da sam tamo. Kućna tišina. Potpuno drukčija od tišine šume ili recimo plaže u kojima se najglasnije čuje prostranstvo. U njoj se čuju zidovi. I definitivno je to vrlo noćna tišina. Osim što je čujem potiho, ne mogu se sjetiti što ju čini, od čega se sastoji. Znam da je glasnija od svih tišina koje pamtim. Počinje sa zvukom none u svojoj sobi. Upravo se smjestila na krevet i zvuk prestaje. Gdje taj zvuk prestaje, počinje tišina. U uho mi stiže i nadnaravno glasni zvuk sata kojega je barba pred nekoliko desetljeća donio odnekud s broda. Sat je vrlo „retro“. Zavrtio me u vremeplovu, pa ju sad već čujem u umu. Kristalno jasnim zvukom. Znam i koliko sam otprilike imala godina, i što sam taj put radila kod none i koliko sam dugo tamo bila. Nije mi to bilo utočište, jer po prirodi stvari ono može biti samo u meni. To mi je bilo sklonište. Mjesto fizičkog prostora. Nonina kuća bila je poput boksa formule 1. Uđem, dođem sebi, izađem i idem dalje. Bez obzira koliko traje boravak u boksu, on uvijek ima istu svrhu – doći sebi. U jednom trenu odaberemo život koji nas onda zauzvrat stišće svojim očekivanjima. Kod none ih nije bilo. Ili sam ja ispunila nonina očekivanja. Nešto od navedenog u svakom slučaju.
Prostor te tišine oblikovao je moj nono koji je sam pregrađivao, nadograđivao, stavljao tu brodski pod, tamo pločice, nona koja je sama birala namještaj, koltrine, tepihe, tata i barba koji su uvijek nešto donijeli. Nisu ga oblikovali arhitekti ni dizajneri. Možda bi mi neki audiofil ili tonmajstor znao detaljnije razložiti tu tišinu. Možda je to jednostavno zvuk kuće namještene po mjeri čovjeka. Bez hermetičkog zatvaranja stiroporom, bez dizajnerskog namještaja ravnih kockastih ploha visokog sjaja, bez radijatora, bez klime, bez frižidera, s tamam toliko zavjesa i tkanina koje upijaju zvuk, prozora i zidova koje ga odbijaju, s taman toliko stvari potrebnih za pristojan život. Da li kameni zidovi zvuk odbijaju jednako kao i betonski? Da li tišina dio svog savršenstva duguje pola metra debelim kamenim zidovima?
Sigurna sam da svi imamo neke kuće i bokseve svog djetinjstva i mladosti. Interijere koji su nam nekad bili čobanski i seljački, a danas više ne postoje kao fizički prostori, a mi bi sve dali da se možemo bar na tren zavući u njih i provesti malo vremena sa ljudima koji ih više ne nastanjuju. I tako ih jasno vidimo svojim unutarnjim okom i te tišine i zvukove čujemo unutarnjim uhom. I sve su te gomile sjećanja na kuće i bokseve,pa i na sklisku cestu i zavoje, pohranjene u neredu i mraku, u šupama i garažama našeg bića. A onda, uzmemo kolačić....
U stvari ne mora biti kolačić. Proust imao svoje madlen kolačiće, a ja imam svoju tišinu.
Post je objavljen 16.01.2014. u 23:44 sati.